Dakako da bi pravo pitanje bilo ko ne zna za taj legendarni uradak Paula McCartneyja i Johna Lennona! A ko danas na Jadranu zna, ne za muzičku, nego za stvarnu Žutu podmornicu koja je na početku ludih sedamdesetih goste lovila? Rijetko ko, čak i u njenom rodnome Dubrovniku, piše Pomorac.hr.
Bio bi to posve valjan razlog da podsjetimo na dane njene kratkotrajne slave i njena tvorca Pera Miljkovića, osebujnoga gospara kojega Dubrovčani redom znaju kao Peru Limunadu. No, pomorski znalci upozoravaju da je tih nekoliko rokerskih godina uslijedilo kad je okončan nadasve zanimljiv pravi podmornički život Nautila ili Save. Štoviše, tvrde kako je spašavanje i osposobljavanje te podmornice bio najveći takav poduhvat na Jadranu!
Talijanski adut
Počet ćemo zato od vojnički strogih sivo-crno-zelenih maskirnih boja talijanskoga Nautila, posve oprečnih veseloj Žutoj podmornici Pera Limunade. Premda malobrojne u odnosu na divovsku njemačku podmorničku flotu, talijanske podmornice nisu kvalitetom gradnje i opremljenosti nimalo zaostajale. Potaknuti golemim Dönitzovim uspjesima, Talijani su se 1941. godine upustili u gradnju 48 podmornica klase Serie 600.
Bile su to jurišne podmornice za otvoreno more, istisnine 1100 tona, duge 63,1 i široke 7 metara. Pokretala su ih po dva dizelska stroja FIAT ukupne snage 1800 kilovata, te dva elektromotora snage 600 kilovata. Brzina im je bila zavidna: 16 čvorova u površinskoj i 8 čvorova u podvodnoj plovidbi.
Na pokusima je najveća dubina zarona određena na 120 metara. Glavno oružje bilo je šest torpednih cijevi (četiri pramčane i dvije krmene), a borbeni se komplet sastojao od 12 torpeda kalibra 533 milimetra. Uz to su na palubi imale top od 100 milimetara, te četiri protuavionska topa. U posadi je bilo 49 ljudi, od kojih pet časnika te 44 dočasnika i mornara.
Loša sreća
Podmornice Serie 600 projektnim su rješenjima, čvrstoćom trupa, brzinom zarona i drugim značajkama u tome trenutku bile u samome vrhu. Prvih 12 počelo se graditi 1941. godine: šest u brodogradilištu Cantieri Riuniti dell’Adriatico u Monfalconeu, a po tri u brodogradilištima Odero-Terni-Orlando i Tosi. No, loša talijanska ratna sreća učinila je svoje. Od tih 12 podmornica, nazvanih klasa Flutto, do kapitulacije Italije završeno je samo devet, od sljedeće skupine od 24 broda nije završen ni jedan, dok se 12 podmornica iz treće skupine nije ni počelo graditi.
Junak naše priče, podmornica Nautilo, porinuta je u Monfalconeu 20. marta, a u sastav talijanske Ratne mornarice uvrštena je 26. jula 1943. Samo mjesec i pol poslije, 10. septembra, hotimično je potopljena u Monfalconeu kako ne bi pala u ruke Nijemcima. No, oštećenja su bila minimalna, pa je vrlo brzo nekadašnji Nautilo zaplovio pod zastavom s kukastim križem. Dobio je oznaku UIT 19 (Unterseeboot Italianische) da bi se razlikovao od izvornih njemačkih podmornica. A kako je izgledao Nautilo, dočaravaju dvije fotografije koje nam je ustupio jedan od vodećih talijanskih stručnjaka za podmornice Mario Cicogna. Na prvoj je podmornica klase Flutto u punoj površinskoj brzini, a na drugoj je Nautilo kao njemački UIT 19.
Obnova za JRM
Flotilu nekadašnjih talijanskih podmornica Nijemci su premjestili u Pulu, koja početkom 1944. godine postaje metom savezničkih bombardera. Već u prvome bombardiranju 9. siječnja 1944., podmornica UIT 19 pogođena je u suhome doku današnjega brodogradilišta Uljanik. I ostat će tamo punih šest godina! U knjizi Podmorničarstvo Jugoslavije, objavljenoj 2012. godine, Branko Rušlavy i Martin Matošević opisali su pravu pustolovinu vađenja i osposobljavanja podmornice. Već podatak da nije postojao ni jedan nacrt Nautila i da se radilo po sjećanju radnika koji su dovedeni iz Monfalconea, govori kakav je to pothvat bio.
Tokom 1950. stručnjaci Brodospasa i Uljanika uspjeli su podmornicu osloboditi iz doka, a obnova je potrajala cijelu 1951. i 1952. godinu. Konačno je 18. prosinca 1952. obavljeno prvo statičko ronjenje, koje je pokazalo da je glavnina posla dobro obavljena, ali je nedostataka ipak bilo toliko da je tek 20. kolovoza 1953. nekadašnji Nautilo uvršten u sastav JRM-a pod imenom Sava i oznakom 802. No, samo 15 godina poslije povučen je iz aktivne službe. Premda je nekoliko puta bila modernizirana, Sava je bila podmornica iz nekih prošlih vremena!
Ruzinavo kormilo
I tada počinje priča o Žutoj podmornici i njenu kapetanu Peru Limunadi. Teško da bismo je mogli pisati da nije gospara Iva Batričevića, ne samo kroničara, nego i aktivnoga sudionika dubrovačkih pomorskih zbivanja. A kako ne bi poznavao Žutu podmornicu kad je 1971. godine sudjelovao u njenu tegljenju iz Bijele u Dubrovnik. Kad je Pero Miljković od JRM-a kupio staru Savu, kako bi troškovi bili što manji, odlučio ju je iz Bijele dotegliti brodom Nautika, dubrovačke Pomorske škole, čiji je zapovjednik bio Ivov otac Velimir Batričević.
– Podmornici je list kormila bio potpuno ruzinav, zauvijek u položaju sve desno, pa je sama Nautika nije mogla tegliti. Zato je Pero uzeo jedan mali mornarički tegljač koji je vozio po krmi. Od Bijele do Dubrovnika plovili smo Sve lijevo i sva sreća da je bila kalma bonaca. Brzina nam je bila dva i pol čvora, ali uspjeli smo na vrijeme proći pokraj Porporele, gdje je čekala televizija – prisjeća se Ivo Batričević, kao da je jučer bilo.
Sve je to bila avantura, pothvat u stilu Pera Miljkovića, kojemu su tada bile tek 23 godine. U Dubrovnik je prvi donio automat za limunadu, pa otuda i nadimak pod kojim ga Grad pamti. Batričević posebno naglašava da je on bio čovjek pun pozitivne energije, svakome draga osoba. Sve to sažima u jednu rečenicu: “Toliko velikih ideja, toliko projekata, ali je vazda falilo solada!”
Bavio se Pero i muzikom, bio je menadžer Dubrovačkim trubadurima, u Trnovici je osnovao umjetničku galeriju, u Konavlima otvorio pilanu, na Bosanki otvorio restoran Jedi koliko možeš za 100 dinara, uspješno se bavio klesarstvom…
Ploveći disko
Njemačka filmašica Nancy Brandt snimila je 2003. godine za firmu 3 Kamele Film dokumentarac o Peru Limunadi nazvan What to drink?. Premijerno je prikazan u novembru te godine na Danima hrvatskoga filma u Berlinu, a zatim na mnogim festivalima i na dvije njemačke TV mreže. Konačno je prikazan i u Dubrovniku, u Klubu Orlando, potkraj 2005. No, Pera Limunade više nije bilo, umro je u decembru 2004. godine.
A Žuta podmornica? I za nju vrijedi pravilo o velikim idejama i malo solada. Nekadašnja Sava dotegljena je u Mokošicu, gdje je trebala biti uređena u ploveći disko-klub i restoran. Pero je nekako uspio ishoditi svjedodžbe tadašnjega Jugoregistra, te je podmornicu 1972. godine upisao u dubrovačkoj Lučkoj kapetaniji kao plutajući objekt oznake DB 1 Žuta podmornica. Zanimljivo je da je Jugoregistar za Žutu podmornicu objavio podatke po kojima je to nekadašnji Nebojša, građen 1918. u Glasgowu. Kad se zna da je Nebojša građen 1927. u High Walkeru na rijeci Tyne kod Newcastlea, a da se Nautilo uopće ne spominje, pitanje je kakve je papire Pero Limunada uopće imao.
Nedovršena ideja
U Mokošici su radovi tekli vrlo sporo. S podmornice su skidani pojedini dijelovi opreme, razne cijevi i instalacije koji su prodavani dubrovačkome Sakupljaču da bi se kupili limovi i boja. I tako je nakon mnogo muka podmornica obojena u žuto, na palubi su postavljeni stolovi i stolice, pa je otegljena na drugu stranu Rijeke dubrovačke, u Batahovinu. Od disko-kluba i restorana nije bilo ništa, no Žuta podmornica ipak je postala dubrovačka atrakcija.
No, ne zadugo. Od skromnoga prometa u nekoliko ljetnih mjeseci nije se mogao pokriti ni dio troškova održavanja Žute podmornice. Solada je manjkalo sve više, pa je potkraj 1973. priči došao kraj. Pero Limunada prodao ju je Brodospasu za staro željezo. Kronike groblja brodova u Svetome Kaji bilježe da je tegljač Jupiter doteglio Žutu podmornicu 10. januara 1974. godine. Ostale su tek slike i novinski isječci koji su danas u bogatoj arhivi Iva Batričevića, te nekoliko unikatnih fotografija u dokumentaciji pisca ovih redaka…
