Sada, skoro 60 godina kasnije, treći najveći proizvođač aviona na svijetu, brazilski Embraer, uvodi sličnu tehnologiju, ali za polijetanje.
Nazvana “E2 Enhanced Take Off System”, prema porodici aviona za koju je dizajnirana, tehnologija ne samo da bi poboljšala sigurnost smanjenjem radnog opterećenja pilota, već bi takođe poboljšala domet i težinu uzlijetanja, omogućavajući avionima koji je koriste da imaju veći domet, kažu u Embraeru.
“Sistem je bolji od pilota. To je zato što radi na isti način sve vreme. Ako uradite 1.000 polijetanja, dobićete hiljadu identičnih polijetanja”, kaže Patris London, glavni inženjer performansi u Embraeru, koji je radio na projektu više od decenije, piše CNN.
Embraer je, dodaje London, već započeo testiranje leta, s ciljem da ga odobre vazduhoplovne vlasti 2025. godine, prije nego što ga uvede na odabranim aerodromima.
Baš kao i Airbus, Embraer je iskoristio nedavne probleme Boeinga i stekao udio na tržištu, a sada je vodeći proizvođač komercijalnih aviona koji imaju do 150 sjedišta.
Isporučio je skoro 1.700 aviona iz svoje popularne porodice E-Jet, predstavljene 2004. godine. Ranije ove godine, American Airlines je objavio narudžbu za 90 aviona E175 – regionalnog mlaznog aviona kapaciteta oko 80 putnika – s namjerom da preinači cijeli svoj regionalnu flotu na Embraerove avione do 2030.
Embraer je 2018. godine preuredio neke od modela u porodici novim motorima, krilima i avionikom, nazvavši ih E2. Sada su u upotrebi dvije varijante, E-190-E2 i nešto veći E-195-E2, koji primaju oko 140 putnika, što ih stavlja u direktnu konkurenciju Airbusu A220.
Do sada je isporučeno nešto više od 120 aviona E2, a trenutno su najveći operateri kanadski Porter Airlines, brazilski Azul i holandski KLM Cityhopper. Embraer ima narudžbe za još oko 200 komada.
Upravo na ovim avionima kompanija će predstaviti svoj novi automatizovani sistem polijetanja.
“Imao sam zadovoljstvo da letim ovim sistemom na pravom avionu prije nedjelju dana, i to je nevjerovatno. Vjerujemo da će obuka za pilote biti vrlo ograničena, jer vi zapravo ne mijenjate proceduru “, kaže Luis Karlos Afonso, viši potpredsjednik za inženjering i tehnološki razvoj u Embraeru.
Tokom automatskog polijetanja, kaže Afonso, postoji samo jedno ključno odstupanje od trenutnih procedura.
“Ne polijećete sami. Imate ruke na ručici, a avion sam radi ostalo”, kaže on, misleći na akciju povlačenja komandi kako bi se nos aviona podigao.
“U automatskom slijetanju, također morate držati ruke na komandama, a avion sam slijeće. I ovdje je isto. Sve ostalo ostaje identično i kada avion pređe 200 stopa visine, sistem se vraća na normalan autopilot i automatski gas, tako da se let vraća u rutinu”, rekao je.
Prije nego što bi dostigao tu visinu, međutim, sistem bi omogućio da avion ranije poleti i da manje koristi pistu. Kao rezultat toga, razdaljina uzlijetanja – koja se računa od otpuštanja kočnica dok avion ne dostigne 35 stopa visine – je smanjena u poređenju sa ručnim polijetanjem.
Ono što je najvažnije, sistem omogućava avionu da poleti što je ranije moguće i strmije, ali bez rizika udara repom – opasna situacija u kojoj rep aviona dodiruje pistu ili prepreku dok avion uzlijeće, ponekad kao rezultat greške pilota.
“Ako ste pilot, morate dati malo prostora za greške. Ali pošto je ovaj sistem tako precizan i konzistentan, nisu vam potrebne iste margine i možete raditi bliže optimalu u početnoj rotaciji, kao da ste bliže dodiru repom”, kaže on.
Embraer kaže da ova optimizacija omogućava povećanje težine pri polijetanju, što znači ili više putnika ili veći domet – do 350 nautičkih milja. Ovo otvara destinacije koje su onemogućene istom kombinacijom aerodroma i aviona, ali bez automatizovanog sistema polijetanja.
Embraer za sada planira uvesti sistem na tri aerodroma: London City u Engleskoj, Firenca u Italiji i Santos Dumont u Brazilu, ali kompanija kaže da je zainteresovana za još više opcija, prenose nezavisne.
