Dr. Part Šah (Parth J. Shah) je osnivač i predsjednik Centra za civilno društvo i osnivač Saveza nacionalnih nezavisnih škola (NISA), federacije koja okuplja 80.000 privatnih škola u Indiji. Šahov istraživački i zagovarački rad fokusiran je na teme ekonomske slobode (zakon, sloboda i kampanja za život), izbor i konkurenciju u obrazovanju (finansirajte učenike, a ne škole), pristup imovinskim pravima za okoliš i dobro upravljanje (novi javni menadžment i dužnost objavljivanja).
Tržišni pristup
Uređivao je i opsežno objavljivao tekstove u međunarodnim i indijskim časopisima i popularnim medijima o raznim pitanjima, od regulacije valute do obrazovne politike. Doktorirao je ekonomiju na Univerzitetu Auburn, a predavao je i na Univerzitetu Mičigen. Nedavno se pridružio Upravnom odboru „Atlas Networka“, SAD.
Upravo na nedavno održanom Liberty Forumu „Atlas Networka“ u Sjedinjenim Američkim Državama sa Šahom je razgovarao naš novinar.
Podržavate tržišno vođene pristupe koji pomažu u poboljšanju obrazovnih ustanova. Jedan od alata o kojem ste uglavnom govorili je edukativni vaučer. Možete li nam ukratko opisati kako to funkcionira i koje su prednosti?
– Pitanje na koje pokušavamo odgovoriti je kako škole mogu biti odgovorne roditeljima. Ako svojim porezima već finansiramo školski sistem, onda bismo trebali i omogućiti roditeljima da biraju najbolje moguće obrazovanje za svoju djecu. Znamo da je na kraju dana osoba koja je vjerovatno najviše na kocki roditelj. Vaučer je ideja u tom pogledu, da državne škole budu odgovorne roditeljima. Vaučer stvara konkurenciju između državnih i privatnih škola.
– Pa kada dobijete vaučer od države, možete ići u koju god školu želite. Ako odaberete državnu školu, novac će ići toj školi. Pretpostavimo da u državnoj školi imate 2.000 učenika. Tada bi vaš budžet bio 2.000 puta pomnožen s iznosom koji se troši po učeniku. Dakle, o budžetu škole odlučuje broj roditelja koji šalju svoju djecu u tu školu, a ne ministarstvo ili odjel za obrazovanje. Automatski, svake godine postoji pritisak na školu da privuče i zadrži učenike. To bi moglo usaditi određenu odgovornost u sistem javnog obrazovanja. Budući da učenik može koristiti ove kupone i u privatnoj školi, postoji direktna konkurencija između privatnih i državnih škola. To će izvršiti pritisak na državne škole da se poboljšaju. Drugi učinak ovoga je da bi roditelji, koji se danas osjećaju nekako prisiljeni slati svoju djecu u privatne škole, mogli uštedjeti svoj prihod. Stalno govorimo o osnovnoj podršci dohotku; ovo je jedna od najvećih stvari koje možete učiniti za siromašne roditelje. Čim državne škole učinite odgovornima za učinak, dobit ćete bolje obrazovanje u sistemu.
Koja je uloga Saveza nacionalnih neovisnih škola u Indiji (NISA)?
– Dugo smo razmišljali o NISA-i, te smo započeli s radom 2011. godine. Zakon o pravu na obrazovanje zahtijevao je mnogo infrastrukture i inputa da bi škola bila priznata. Članice NISA-e su budžetske ili nisko prihodovane privatne škole i jednostavno nisu mogle priuštiti sve one zahtjeve koji su se tražili od njih, ili su morali povisiti svoje naknade, što roditelji neće moći priuštiti. NISA pokušava pronaći rješenja za takve probleme kroz direktne razgovore s različitim dionicima poput vlade, javnosti i medija. Osim toga, NISA služi poboljšanju kvaliteta učenja – kako za učenike tako i za nastavnike. Oni sarađuju s pružateljima usluga i dobivaju niže cijene za škole članice kako bi poboljšali iskustvo učenika i nastavnika u učionicama.
Ideologija u školama
Šta su, zapravo, budžetske privatne škole (BPS) i kako one pomažu učenicima?
– Budžetske škole ili škole s niskim školarinama postale su istaknute tokom kasnih 1990-ih, kada su roditelji počeli zarađivati malo bolje. Lokalni poduzetnici uvidjeli su tu želju siromašnih roditelja da svojoj djeci pruže bolje obrazovanje, a često i podučavanje engleskog jezika. Sve ove škole vode lokalni ljudi za dobrobit lokalnih roditelja. To je istinski temeljni pokret u kojem siromašni pokušavaju riješiti vlastite probleme. To nisu otmjene privatne škole, rade u siromašnim kvartovima. U Bharatpuru, naprimjer, fizički radnik šalje svoju kćerku u BPS koji naplaćuje samo 50 rupija mjesečno. Škola možda nema vrhunsku infrastrukturu, ali, ako je obrazovanje dobro, onda služi cilju. Ove škole pokazuju da se može pružiti dobro obrazovanje bez svih otmjenih zgrada, velikih igrališta i velikih biblioteka. To je ono što predlažemo vladi: usredotočite se na ishode učenja, a ne na infrastrukturu i inpute.
Kad privatnoj inicijativi prepustimo školstvo, ne mislite li da bi došlo do promjene u ovoj ravnoteži ideologija i mišljenja, na način da bi svako indoktrinirao djecu u skladu sa svojim interesima?
– Koja je ideologija školskog programa države? Znate dobro da se to mijenja sa svakom vladom. Vlada ne služi nacionalnim obavezama. I možete vidjeti bitku koju vodimo svaki put kad se promijeni vlast, a s čime i vi na Balkanu imate iskustva: ispravljanje udžbenika, ispravljanje historije, itd. S obzirom na to da privatna škola mora ispuniti očekivanja roditelja, a to je kvalitetno obrazovanje, ja vjerujem da takve škole imaju mnogo manje ideološke pristrasnosti nego što vidimo danas.
Budućnost obrazovanja
Šta mislite koji je put naprijed za obrazovanje u sljedećih nekoliko godina?
– Previše smo centralizirani pod kontrolom države. Vlada bi trebala decentralizirati obrazovanje. Uloga centralne države je prevelika u obrazovanju. To se mora promijeniti i lokalna tijela trebaju se uključiti u obrazovanje. Bez lokalne odgovornosti ne možemo ponovno izgraditi obrazovni sistem.
Vlada bi mogla reći da bi određeni iznos mogao biti rashod po glavi stanovnika određene škole. A ako odlučite ići u tu školu, to je iznos koji ćete morati platiti toj školi. Dakle, to bi mogao biti varijabilni iznos koji ovisi o školi u koju idete. Bit će tehničkih problema, ali s obzirom na tehnologiju koju imamo, mnogo toga se može prilagoditi. Postoje mnogi školski okruzi u nekim zemljama koji se vode prema ovom modelu finansiranja učenika.
