Drugi mandat predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa počeo je vrtlogom promjena u statusu quo – i u Washingtonu, i u odnosima SAD-a sa svijetom.
Brza odstupanja od norme – od ciljanja Kanade, najodanijeg američkog saveznika preko većih carina od Kine i iznošenja ideje o američkoj okupaciji Gaze do prijetnje da će pripojiti Grenland i odluke da pokrene dijalog s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kako bi pokušao okončati rat u Ukrajini – previše su intenzivna, i to namjerno.
Početak novog kruga odmjeravanja snaga valuta
Troškovi proizvodnje u SAD-u daleko su veći nego u Evropi, a u Aziji pogotovo, i zbog toga će neposredni efekt ovih carina i prijetnji višim carinama neizbježno biti povećanje inflacijskih očekivanja, kao i početak novog kruga odmjeravanja snaga američkog dolara i drugih vodećih valuta. Iako se možda čini da će snažniji dolar oslabiti inflaciju, carine i prijetnje višim carinama povećavaju troškove trgovine, što umanjuje njihovu potencijalnu dobrobit. Osim toga, Američke federalne rezerve zaustavile su snižavanje kamatnih stopa iako druge centralne banke, kao što je Banka Engleske ili Evropska centralna banka, nastavljaju smanjivati kamatne stope, jer su njihovi strahovi od ponovne inflacije zamijenjeni potrebom da potaknu rast suočeni s trgovinskim prijetnjama.
Struktura međunarodnog monetarnog sistema u kojoj američki dolar već dominira, međutim, znači da će očekivani veći prinos američkih sredstava samo dodatno ojačati dolar.
Dugo je globalna potražnja za američkom valutom značila da je njen glavni izvozni proizvod bio njena valuta i povezani finansijski proizvodi. Ova jedinstvena „izuzetna privilegija“ omogućila je Washingtonu da upravlja trgovinom i fiskalnim deficitima bez ikakvog većeg utjecaja na ekonomiju.
Trumpu je sve jasnije koliko je važno zaštititi ovaj sistem, prijeteći stopostotnim carinama i drugim mjerama protiv država koje žele dedolarizirati i prihvatiti organizaciju BRICS koju predvode Rusija i Kina.
Nova pravila međunarodnog monetarnog poretka
Trump danas svoj zadatak vidi ne samo kao reorganizaciju fiskalne politike tako da podrži američku domaću proizvodnju nego kao uspostavljanje novih pravila međunarodnog monetarnog poretka, također. Jednostavno rečeno, predsjednik Trump želi osigurati da američki dolar može trgovati po sniženoj vrijednosti u poređenju s drugim valutama, ali ne potkopavajući centralnost te valute, a posebno vrijednosnih papira Američke vlade, u međunarodnom monetarnom sistemu.
To je dovelo do rasprave o tome želi li Trumpova administracija postići nove dogovore o stabilizaciji dolara s drugim vladama i njihovim centralnim bankama, slične onima koje je Reaganova administracija napravila 1980-ih, poznatim kao sporazum Plaza i sporazum Louvre. Zapravo, činjenica da Trumpova administracija pokušava postići takozvani sporazum „Mar-a-Lago“ postala je česta tema razgovora među ekonomistima.
Ipak, takav će potez biti izuzetno težak jer, za razliku od sporazuma o stabilizaciji dolara iz Reaganove ere, u kojima je fokus bio na Japanu, danas bi se svaki takav sporazum morao fokusirati na Kinu. Tada je SAD smatrao percipiranu prijetnju japanskog jena prijetnjom svojim interesima i djelovao je da to ispravi. To nije bio veliki izazov jer je Tokio bio, a i dalje je, blizak američki saveznik. Kina to, međutim, nipošto nije. Mnogo je manje zainteresovana za takve pregovore, i nasljeđe sporazuma iz 1980-ih – u Japanu je jačanje jena kao rezultat tih sporazuma često smatrano suštinskim faktorom kasnijih „izgubljenih decenija“ – često se navodi u Pekingu kao primjer zašto bi jačanje vlastite valute u odnosu na dolar nosilo značajne rizike.
Trump je spreman iskoristiti ovaj sistem kao oružje kako bi osigurao ustupke i postigao dugoročne ciljeve, čak i kada oni nemaju nikakve veze s trgovinom. Čak se i najodaniji američki saveznici moraju pripremiti za prijetnje koje nadilaze carine. To je bilo predočeno u njegovoj prijetnji krajem januara „sankcijama trezoru, bankarskim i finansijskim sankcijama“ protiv Kolumbije ako ne prihvati vojne avione koji isporučuju deportovane osobe, što su potezi koji su tipično rezervisani za odmetničke države poput Sjeverne Koreje, Irana i Rusije.
Takve prijetnje potencijalno nose daleko veću ekonomsku devastaciju nego carine upravo zbog američkog dolara, vrijednosnih papira Američke vlade i centralnosti šireg finansijskog sistema za globalnu ekonomiju.
Ipak, spremnost Trumpove administracije da upotrijebi takve prijetnje protiv saveznika znači da ne polaže velike nade u ulazak u pregovore s Kinom sa saveznicima koji je ekonomski podržavaju. Peking i druge pristalice oslabljenog sistema dolara tražit će načine da iskoriste te slabosti. Za Putina, naprimjer, ovo je još važniji cilj od slabljenja NATO-a. Spominjao je sistem dolara gotovo jedan i po puta češće nego pomenuti vojni savez od početka svoje invazije punog obima na Ukrajinu.
Početničko razumijevanje monetarnog sistema
Trump pokušava reorganizovati međunarodni monetarni sistem u korist SAD-a, ali njegovi dosadašnji postupci signaliziraju da je njegovo razumijevanje tog sistema početničko, u najbolju ruku. To nikad nije bilo tako očito kao kada je na pitanje o nivoima potrošnje na NATO u Španiji nedugo nakon inauguracije, pogrešno svrstao tu državu kao članicu bloka BRICS.
Sistem američkog dolara nije bio u potpunosti američki. U velikoj mjeri je nastao u Evropi, gdje su banke počele izdavati kredite u dolarima 1950-ih kako bi zadovoljile regionalne potrebe i potražnju za finansiranjem. S obzirom na to, narušavanjem vanjskopolitičkog jedinstva između SAD-a i Evrope kako bi navodno „učinio Ameriku ponovno velikom“, Trump bi na kraju mogao narušiti sistem dolara koji je odgovoran za veći dio američke moći i veličine decenijama.
Glavna razlika između država koje su članice bloka BRICS i evropskih država poput Španije je da su članice BRICS-a gotovo sve ogromni zarađivači međunarodnog trgovinskog viška, izvozeći više nego što uvoze, dok također gotovo uvijek održavaju značajnu kontrolu kapitala.
S druge strane, trgovinska snaga Evrope nije dovoljna za održavanje nivoa javne potrošnje u većini država Evropske unije ili Velike Britanije. Nije niti u Japanu, čiji je dug u odnosu na BDP znatno veći od duga bilo koje druge vodeće ekonomije. S druge strane, nakon SAD-a, ti su historijski saveznici glavni dužnici na međunarodnim tržištima kapitala, dok kapital iz zemalja s viškom prihoda, kao što su mnoge članice BRICS-a, traže da ulažu u njih. Zbog toga je Kina najveći kupac američkih državnih obveznica uprkos geopolitičkom rivalstvu između Washingtona i Pekinga.
Trumpovi potezi, kao što su carine i prijetnje aneksijom usmjerene na saveznike, imaju tendenciju potkopati ovaj sistem. Njegove geopolitičke prijetnje koje imaju za cilj preurediti monetarni sistem možda su usmjerene na Peking, ali njegov pristup rizikuje ne samo da razbije političko usklađivanje između SAD-a i njegovih historijskih saveznika, nego i njihov ekonomski savez.
Ako bi Trump bio uspješan u svom pristupu, to bi vjerovatno donijelo neku korist američkoj proizvodnji. Rast proizvodnje, koji trenutno čini 10,2 posto američkog bruto domaćeg proizvoda, sigurno bi se dopao njegovoj bazi. Ipak, rizik je da će, pokušavajući ostvariti taj cilj, narušiti sistem američkog dolara. A to bi bilo razorno za američku ekonomiju i izazvalo bi ne samo veliku inflaciju, nego i dramatičnu recesiju, prenosi AJB.
