Njegov pad s visine bio je brz. Bivšem zapovjedniku 58. gardijske kombinirane armijske postrojbe (KAA), ključnom elementu ruske invazije i jednom od najpopularnijih viših časnika u zemlji, odbijen je zahtjev da ga se vrati na front u Ukrajinu. Također mu je oduzet čin na ročištu 24. aprila.
Popov je uhapšen u maju 2024. zbog navodne pronevjere sredstava namijenjenih jačanju obrambenih struktura u dijelu Ukrajine pod ruskom okupacijom, navodi se u analizi za Centar za europske analize Irine Borogan i Andreja Soldatova, ruskih istraživačkih novinara i suosnivača Agentura.ru koja prati aktivnosti ruske tajne službe.
Čak su i njegovi neprijatelji, ističu autori, bili skeptični prema optužbama – Popov je bio general sa stvarnim borbenim iskustvom u Ukrajini, ali njegova ogromna popularnost na kraju ga je osudila na propast.
Ako postoji jedna stvar koja plaši Vladimira Putina, to je popularni general. On ništa ne prepušta slučaju u vezi s vojskom, unatoč službenim izjavama Kremlja koji govore suprotno.
Kremlj javno iskazuje svoje divljenje onima koji se vraćaju s ratišta, nazivajući ih ljudima časti koji su predodređeni za velike stvari nakon povratka kući.
Ruski program za obuku ratnih veterana, pompozno nazvan “Vrijeme heroja”, pokrenuo je prošle godine Putin kao navodnu platformu za stvaranje nove, domoljubne, konzervativne i lojalne elite.
“To je naša prava zlatna rezerva. Oni koji brane Domovinu. To su ljudi, to je elita, to je budućnost, budućnost zemlje. I neće biti strašno povjeriti zemlju njima, takvim ljudima”, rekao je 21. travnja prošle godine.
Ove su riječi bile glazba za uši mnogih branitelja, koji su u programu vidjeli pravu priliku za početak nove karijere uz pomoć države.
No unatoč izjavama Kremlja da bi ratni veterani bili dobrodošli na vladine položaje u Moskvi i diljem ruskih regija, stvarnost se pokazala potpuno drugačijom.
Prema ruskim medijima, samo 83 osobe od više od 44.000 položile su ispit i upisale se u program obuke, a većina su bili časnici. Kao simbol reintegracije i napretka, brojke su očajne.
Jedini veteran rata u Ukrajini koji je dospio u rusku birokraciju bio je Artyom Zoga, bivši zapovjednik separatističke postrojbe u Donjecku – Putin ga je u listopadu imenovao predsjedničkim izaslanikom za Uralski federalni okrug, položaj sa statusom, ali bez stvarne moći.
Mnogo je naznaka zašto neki program ne uspijeva. Sabotira ga ukorijenjena birokracija duboko neprijateljski raspoložena prema novim sudionicima.
Neki ratni veterani vjerovali su da bi njihovo borbeno iskustvo bilo prednost ako bi se odlučili kandidirati za lokalne urede, ali su naišli na probleme.
Uzmimo za primjer Dmitrija Korovina, neurologa iz Voronježa, južnog grada, koji se uspješno kandidirao za lokalno gradsko vijeće kada mu je naređeno da odstupi. Lokalni ogranak Ujedinjene Rusije, Putinove vladajuće stranke, bojao se poraza od onoga što je smatrao vanjskim elementom.
Napad na Korovina rasvjetljava širi problem. Ruski ratovi – bez obzira koliko krvavi ili katastrofalni bili – obično proizvode popularne generale. A mnogi od njih su se, prije ili kasnije, okrenuli politici.
Sovjetska invazija na Afganistan (1979. – 1989.) bila je vojni i politički neuspjeh, ali je proizvela nekoliko politički ambicioznih časnika. Jedan od njih bio je Aleksandar Ruckoj, koji je postao potpredsjednik Borisa Jeljcina.
U listopadu 1993., kada je skupina revizionista izazvala Jeljcina u središtu Moskve, Ruckoy je postao jedan od vođa tog pokreta.
Pobuna je ugušena brutalnom silom – tenkovi su bombardirali ruski parlament – a posljedice su oblikovale nacionalnu politiku: Jeljcin, a kasnije i Putin, potpuno su ukinuli mjesto potpredsjednika.
Drugi afganistanski ratni veteran, general Alexander Lebed, umalo je ugrozio Jeljcinove kandidature za ponovni izbor 1996. Kremlj je uložio veliki napor da ga izigra, na kraju mu ponudivši mjesto tajnika Vijeća sigurnosti kao kompenzaciju.
Na turbulentnom sjevernom Kavkazu visoki časnici ponovno su došli na vlast. General Dzhokhar Dudayev, koji je bio pilot bombardera u Afganistanu i kasnije odbio slomiti estonski pokret za neovisnost, vodio je Čečene tijekom prvog rata u Čečeniji, a kasnije je ubijen u ruskom zračnom napadu.
U susjednoj Ingušetiji, Ruslan Aušev, još jedan časnik koji se proslavio u Afganistanu, postao je vrlo popularan predsjednik i uspio je zadržati svoju republiku podalje od oba čečenska rata, uvijek igrajući vlastitu igru.
Dva rata u Čečeniji također su proizvela svoj dio vojne vlasti. Jedan od njih, Lev Rokhlin, ušao je u politiku i postao član Dume, ali je pokušao stvoriti i političku organizaciju unutar vojske.
Oštri protivnik Kremlja, prema glasinama, pripremao je puč kada je u srpnju 1998. ubijen pod misterioznim okolnostima. Njegova supruga, koja je prvo priznala, ali je kasnije okrivila maskirane muškarce, optužena je da mu je pucala u glavu i osuđena je uvjetno.
Čak je i kratki rat s Gruzijom u kolovozu 2008. imao potencijal izvući vojnu figuru – da general Anatolij Hruljov, zapovjednik 58. grupe armija, nije bio ozbiljno ranjen trećeg dana, kada je nesmotreno poveo kolonu tenkova u zasjedu.
Ukratko, u zemlji s malo tradicije snažne političke debate – posebno u institucijama poput parlamenta – ratovi su često služili kao odskočna daska za najjače protivnike Kremlja.
Sumnja u ambiciozne generale i dalje je ukorijenjena među ruskim sigurnosnim službama, gdje se mnogi još sjećaju maršala Georgija Žukova, najvećeg ruskog vojnog heroja iz Drugog svjetskog rata, koji je stavljen na stranu nakon optužbi za političke ambicije, te Lava Trockog, koji se proslavio kao utemeljitelj Crvene armije tijekom građanskog rata.
Vladimir Putin to razumije bolje od ikoga i za razliku od svojih prethodnika, on je svjesno radio na tome da vojni zapovjednici rata u Ukrajini ne postanu potencijalna prijetnja njegovom režimu.
Putin je otišao toliko daleko da u prvim mjesecima rata 2022. nije bilo jasno tko je zapravo bio na čelu ruske vojne skupine koja se bori u Ukrajini.
Na kraju je general Sergej Surovikin postao najprepoznatljivija figura – prokremaljski kanali na Telegramu čak su skovali izraz “Surovikinova linija” kako bi opisali ruske obrambene utvrde u Ukrajini.
No, Kremlj ga je udaljio nakon Prigožinove pobune i on je potpuno nestao iz javnog života.
Kada se krajem veljače ove godine konačno moglo postaviti pitanje gdje se nalazi, zastupnik Dume Viktor Sobolev, bivši general, nejasno je odgovorio: “Negdje u Africi, ali ne znam točno gdje, jer nisam pitao. Ali on je u inozemstvu.”
Negdje u Africi može biti najbolje čemu se mogu nadati Putinovi sposobni generali.
