Heidi De Pauw nikada nije očekivala da bi kao odvjetnica za zapostavljenu djecu mogla dobiti prijetnje smrću. U ljeto 2018. godine organizacija “Child Focus”, čiji belgijski ured vodi De Pauw, počela je sa kampanjom čiji je cilj da djeca migranata u Belgiji, koja su se u Siriji i Iraku borila na strani Islamske države, budu vraćena natrag u Belgiju.
Pretinac elektronske pošte De Pauws i njeni profili na društvenim mrežama su nakon toga bili preplavljeni valom mržnje: Slike nasilja, izjave po kojima bi djeca trebala biti “utopljena kao mačići”, prijetnje da će ih ubiti. Neke od tih poruka su vidljive na njenom portalu na Twitteru.
Djeca koja se ne igraju
“Nisam to mogla razumjeti. Ja ipak samo branim prava djece”, kaže De Pauw za DW. Njena organizacija je identificirala 18 belgijske djece koja najčešće sa njihovima majkama, ali i sama – žive u logorima kurdske milicije u Siriji. “O majkama što se mene tiče možemo razgovarati. One su u jednom određenom trenutku u njihovom životu donijele odluku da se priključe IS-u. No djeca – većina njih nema ni više od šest godina. To je za mene vrlo teško”, kaže De Pauw.
U oktobru je De Pauw sa belgijskim novinarom Rudijem Vranckxom sa belgijske televizije VRT otputovala u logor na sjeveru Sirije. Bila je to, kako kaže, srceparajuća posjeta. Kako kaže brojna djeca još nikada nisu vidjela knjigu, nisu imala pojma kako se igra. Već ionako slabi obroci su dodatno bili smanjeni. Zalihe su ovdje, kako su joj rekli iz kurdske milicije, potrebne za rat sa Turskom. “Počinješ sumnjati u ljudskost”, kaže ona.
auw kaže da je osjetila da se javno mnijenje promijenilo nakon što su Belgijanci vidjeli slike pogoršanih uvjeta u kojima djeca žive i koliko su mala ta djeca. “To je bila prekretnica”, kaže ona – iako samo privremena.
Sud izrekao novčanu kaznu
Belgijska vlada je doduše već bila donijela odluku da se djeca boraca IS-a koja su mlađa od deset godina smiju vratiti u Belgiju, ali se nije založila za provedbu te odluke. Prije svega je postojala suzdržanost kada je riječ o tome da li treba prihvatiti i majke.
Teškoće stvara i odnos sa kurdskom milicijom koju podržava SAD. Milicija pak nema zvanično diplomatsko predstavništvo ili autoritet koji bi mogao izdati djeci putne isprave bez službene identifikacije. Također ne postoje konzularne veze sa sirijskom vladom iako kurdske grupe prijete time da će svoje zatvorenike isporučiti režimu.
U decembru 2018. godine je belgijski sud odlučio u korist dviju žena Bouchra Abouallala i Tatiane Wielandt koje su sa njihovo šestero djece bile izbjegličkog logoru Al-Hol u Siriji. Flamanski sud je prvostupanjskom presudom odlučio da žene, čiji su muževi bili borci IS-a, moraju natrag sa svojom djecom u Belgiju. Ukoliko se to ne dogodi u roku od 40 dana, dakle do kraja januara, prijeti im novčana kazna u visini od 5000 eura po djetetu i danu.
Iako odluka suda važi samo za ove dvije porodice vlada u Briselu planira povratak i u slučaju 18-ero djece koje je identificirala organizacija “Child Focus”. Od kako se De Pauw javno pozitivno izjasnila o odluci da se djeca prime ponovo je zasuta porukama mržnje.
ijska ministrica za pitanja azila nasuprot tome želi uložiti žalbu na presudu. Ona nije spremna prihvatiti Abouallal i Wielandt. Glasnogovornica belgijskog Ministarstva pravosuđa Koes Geens je na pitanje novinara odgovorila da se ministarstvo ne može izjasniti o sudskim postupcima koji su u toku. Ona je potvrdila da su dokumenti za dvije mlade belgijske djevojčice u Turskoj pripremljeni da bi one mogle živjeti kod rođaka. Majke djevojčica su u Turskoj osuđene na zatvorsku kaznu zbog podržavanja Islamske države.
Odmjeravanje rizika
Thomas Renard, ekspert za borbu protiv terorizma sa belgijskog Instituta Egmont, smatra da Belgijanci koji se izjašnjavaju protiv povratka uhapšenih porodica razmišljaju kratkoročno. On upućuje na minimalnu prijetnju sigurnosti koju bi nekoć radikalizirane žene mogle predstavljati za društvo – u poređenju sa alternativom da budu ostavljene u Siriji gdje se sigurnosno stanje pogoršava iz dana u dan.
“Kurdske vlasti u osnovi mole belgijske vlasti da ove građane uzmu natrag”, objašnjava Renard. “I postoji povećani rizik da će ih jednostavno pustiti da odu”, kaže on i upozorava: “To su individue koje pravno ne postoje. Dakle nema otisaka prstiju, nema zabilježenog imena i to je dodatni sigurnosni rizik kojeg moramo uzeti u obzir”, kaže Renard.
Ideja da se djeca za nekoliko godina “ponovo pojave, ali da su kompletno nestala iz sistema” je zabrinjavajuća, smatra Renard. Zbog toga su neki eksperti ubijeđeni da je “bolje vratiti žene i djecu dok nam nisu ponovo nestala iz vida”.
Za Heidi De Pauw je jednostavno riječ o preživljavanju djece. Jedno belgijsko dijete je, kaže De Pauw, već umrlo zbog loših uvjeta u logoru, jedno drugo je bolesno i hitno treba dobru medicinsku skrb. “Govorimo o djeci koja su za mene nevina. Ona ne mogu biti odgovorna za strašne pogreške i stvari koje su počinili njihovi roditelji”, kaže De Pauw, prenosi DW.
