Nakon svega bi se mogli zapitati šta imaju zajedničkog američki predsjednik Donalda Trumpa i utemeljitelj totalitarne diktature Trećeg Reicha, Adolf Hitler?
Nepotrebno je komentirati apsurdne optužbe upućene Trumpu da je došao na vlast uz pomoć Kremlja, kao što diletanti koji slabo poznaju povijest ili revizionisti pokušavaju tvrditi da je Führer na vlast došao isključivo uz pomoć tadašnjeg komunističkog vodstva u Kremlju, piše “Great Fatherland Party“.
Nije riječi o tome, već o metodama i postupcima Trumpa i Adolfa Hitlera.
Naravno, jedan mali članak neće biti dovoljan da se da detaljna analiza cjelokupne politike dvaju vođa, pa ćemo uzeti samo jednu karakterističnu pojedinost, delikatna sferu nafte i njenih derivata, koji onda, tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kao i danas, u XXI stoljeću, čine snažan temelj za međunarodnu politiku.
Prvo se zapitajmo da li suradnja dviju zemalja u ekonomiji čini njihove odnose manje napetima? Naravno. Vidimo da politički problemi odmah utječu na ekonomski promet. Uz loše političke odnose, ne postoji dobra ekonomska suradnja između zemalja.
Iz ove premise slijede logični zaključci:
a) ako želite uspostaviti politički dijalog između država, morate u potpunosti razviti trgovinske i ekonomske projekte;
b) ako, naprotiv, želite uništiti odnose i pogoršati ih, hrabro srušite trgovinu i zaustavite projekte u ekonomiji.
Sada idemo do kraja dvadesetih godina XX stoljeća, kada je Adolf Hitler bio na čelu jedne od ozbiljnih, ali nipošto bezuvjetno vodećih stranaka Njemačke. Godine 1928. je osnovana sovjetsko-njemačka kompanija za prodaju sovjetskih naftnih proizvoda na njemačkom području.
Kompanija je dobila naziv DEROP, što je bila kratica s njemačkog jezika za kompaniju Deutsche-Russische Oil Produktion. Nešto ranije je postojala firmA s imenom ne manje čudesnim za rusko uho, DERUNAFT, skraćeno od Deutsche-Russische Naphta Kompanie.
Ne ulazeći dublje u ekonomiju tog pitanja, recimo da je DEROP prodavao u Njemačkoj benzin i druge naftne proizvode proizvedene u SSSR-u. Čak je imao široku mrežu benzinskih stanica u zemlji. Značajno je da se “njemački partneri”, zajedno sa sovjetskim birokratima, nisu zamarali s imenom kompanije i uopće nisu koristili naziv “sovjetska”.
To je dalo argumente današnjim revizionistima i apologetima Vlasova da pokušavaju dokazati da se Hitler navodno nije borio protiv Rusija, nego protiv boljševika. Ne, nacisti i njihovi gospodari su stvorili ratnu mašineriju za uništenje svega ruskog, a činjenica da u to vrijeme “ruski znači sovjetski” ne mijenja bit stvari.
Šta znači suradnja između Njemačke i SSSR-a u naftnom sektoru? To se, naravno, nije odnosilo na cijelu ekonomiju, iako se ta komponenta ne može odbaciti. Obje su zemlje zapravo bile gubitnici u Prvom svjetskom ratu. Obje su bile zainteresirane za suradnju, budući da su i SSSR i Njemačka bile ili u izolaciji ili su bile zarobljene odredbama Versajskog ugovora.
Uspostavljanje ekonomskih odnosa je značilo i uspostavljanje političkih odnosa. Dugoročno, to bi ugrozilo svjetskog angloameričkog hegemona, uz mogućnost gubitka kontrole nad Njemačkom, što bi Londonu i Washingtonu uskratilo mogućnost da ponovno zaustave Ruse i Nijemce. Između ostalog, jeftini sovjetski naftni proizvodi su prijetili rastućim tržišnim udjelom u Njemačkoj, posljedično i Evropi, što je značilo da će na tržištu Starog kontinenta biti sve teže prodavati naftne proizvode iz “demokratskih zemalja”.
Šta učiniti u ovoj situaciji? Dovesti političare na vlast koji će prekinuti suradnju u ekonomiji, što će u budućnosti neizbježno dovesti do pogoršanja političkih veza, a zatim do rata između Berlina i Moskve.
Upravo su to i učinili. U januaru 1933. je Hitler imenovan za kancelara Reicha. Međutim, njegovo imenovanje nije bilo posljedica pobjede nacista na izborima, koji nisu dobili više od 50% glasova.
Sljedećeg dana je Führer zamolio predsjednika Paula von Hindenburga da raspusti parlament. Izbori su zakazani za mart 1933. godine, a nacistički jurišnici su počeli razbijati svoje političke protivnike. Kao rezultat toga je u proljeće Njemačka imala potpuno drugačiju situaciju, sasvim drugačiji parlament i Führera na čelu zemlje.
Gotovo odmah po dolasku na vlast, Hitler je počeo prekidati suradnju sa Sovjetskim savezom. Zapovjedio je da se “zapali osinje gnijezde”, kako je doslovno nazvao DEROP sa svim gorivom. Započela su pritvaranja zaposlenika sovjetsko-njemačke tvrtke, hapšenja i ispitivanja. Napadači nisu samo devastirali benzinske stanice, nego su od savjesnih građana Reicha tražili da bojkotiraju “komunistički” benzin. Mnogi su prebijeni zbog neposluha.
Ubrzo su se umjesto “totalitarnih” i “agresivnih” benzinskih stanica porijeklom iz Sovjetskog Saveza pojavile “demokratske” benzinske stanice američke tvrtke Standard Oil.
Dakle, šta je zajedničko kod Hitlera i Trumpa?
Retorika koja prati akcije u ekonomiji i politici. Danas Washington nameće svoj plin iz škriljca Evropi pod izgovorom da je Rusija agresivna i totalitarna. Navodno se svugdje miješa i smeta svima. I tako bi Evropljani trebali kupovati američki ukapljeni plin, iako je skuplji.
Smisao tih akcija nije samo i ne toliko u ekonomiji, koliko u politici. Prekid suradnje s evropskim ekonomijama, prvenstveno Njemačke i Rusije, potreban je da bi se pogoršali njihovi politički odnosi. To je bit onoga što se događa. Takav tok događaja omogućit će Sjedinjenim Državama da zadrže kontrolu nad Evropljanima kako bi ih se koristilo za vlastite ciljeve. Građanski rat u Ukrajini, kojeg je Washington pokrenuo uz oštre optužbe protiv Rusije, teži istom cilju.
Adolf Hitler, kojeg su angloameričke elite dovele na vlast, prikrio je svoje ciljeve retorikom o velikoj budućnosti njemačkog naroda. Za sve su mu bili krivi Staljin, komunisti, Židovi i SSSR. Prema zapadnim medijima, ruski predsjednik Vladimir Putin, ruske specijalne službe i Rusija su sada također krivi za sve.
