Ona kaže da je za mnoge žrtve važno i da je tribunal ustanovio istorijske činjenice koje će nadživjeti sadašnje lidere i test vremena, prenosi Glas Amerike.
“Za žrtve je bilo toliko važno da se Radovan Karadžić i Ratko Mladić suoče sa pravdom. Čekale su toliko dugo. On je uhapšen prije deset godina a tek danas konačno osuđen za genocid i druge teške zločine i izrečena mu je najteža kazna. Mislim da je za žrtve koje su preživjele nezamisliva zvjerstva presuda moralno zadovoljavajuća”.
Orentlicher kaže da je očekivala da prvostepena presuda bude u velikoj mjeri potvrđena, ali da nije bila sigurna jer su neke ranije presude tribunala “bile iznenađujuće.” Ona dodaje da je preinačenjem u doživotnu kaznu ispravljena nelogičnost da je nekim Karadžićevim podređenima bila izrečena doživotna zatvorska kazna a njemu nije. Za žrtve je, možda najvažnije, da je razmjere zločina utvrdio jedan međunarodni sud, kaže ona.
“Mnogim žrtvama je važno da je tribunal utvrdio istorijske činjenice koje će nadživjeti test vremena a to je važno pošto su činjenice u regionu još osporavane i nema zajedničkog razumijevanja i narativa o tome šta se dogodilo, ko je odgovoran i ko je počinio zločine. Za mnoge preživjele postoji osjećanje da će ovaj tribunal napisati istoriju koju će ljudi čitati generacijama kasnije. To neće biti riječi sadašnjih lidera, nacionalista koji poriču činjenice, to će biti ovaj tribunal.”
Orentlcher ne očekuje da će dalje žalbe Karadžićevih advokata biti uvažene.
“Presuda je konačna. Ne iznenađuje me što pokušavaju da još nešto preduzmu ali mislim da je skoro ironična činjenica da je Karadžić sada veliki zagovornik pravnog procesa. Za mene je bio danas jedan duboko potresan momenat. Na samom kraju čitanja presude sudija je tražio Karadžiću da ustane i on je ustao i slušao i to je bio njegov način da prizna autoritet ovog suda koji je osporavao od samog početka i morao je da prizna, samim svojim prisustvom i tim ustajanjem, da je osuđen na doživotnu robiju zbog organizacije stravičnih zločina. Mislim da će taj momenat biti važan preživjelima – bilo je veoma moćno videti ga kako stoji i sluša da mu sud saopštava pravnu sudbinu. Treba da to registrujemo – i kažemo, to je bilo dobro, fundamentalne norme pristojnosti su potvrđene. On se nije izvukao.”
Karadžiću je suđeno kao pojedincu, naglašava Orentliher.
“Tribunalu je kroz istoriju bilo važno da pošalje poruku da ne osuđuju grupe, već pojedince, jednog po jednog, i to je svakako tačno. Drugo pitanje je kako jedna manja ili veća zajednica ili država može da se suoči sa svojom odgovornošću za političke odluke koje je njihova zemlja ili zajednica donijela i to je veoma važan i izuzetno težak i mučan proces.”
Američka profesorka i stručnjak za pitanja ratnih zločina ističe da su Haški tribunal pratila nerealna očekivanja. Ona dodaje da neće biti potpunog mira ili pomirenja na Balkanu dok se lideri i građani ne angažuju na istorijskom polaganju računa, na osnovu činjenica i uz empatiju.
“Ljudi moraju da se vrate sopstvenom moralnom kodeksu. Mnogi su branili ono za šta su znali da je pogrešno.Ljudi u regionu sa kojima sam ja razgovarala, koji su živjeli u zajednicama gdje se dogodilo etničko čišćenje znali su šta se dogodilo, vidjeli su kako im komšije nestaju, znali su ko to radi, u nekim slučajevima su to bili njihovi rodjaci i nisu se pobunili. Znali su da se dešava nešto pogrešno ali su u poziciji da to brane i poriču i to je težak teret, nije zdrava baza za napredak i razvoj.”
Jačanje etničkog nasilja i negiranje zločina
Radovan Karadžić nedavno se pojavio u medijima kao jedan od ljudi koji su inspirisali bjelačkog nacionalistu koji je napao muslimane na Novom Zelandu. Negiranje zločina i širenje lažnih informacija su globalni problem, kaže profesorka Orentlivher.
“To je pitanje sa kojim se suočavamo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i šriom svijeta, došlo je do jačanja zločina mržnje koji su često inspirisani činjenično netačnim narativima i cio svijet pokušava da riješi taj problem, utvrdi kako da se to zaustavi kada dodje do mobilizacije etničke mržnje i pravdanja nasilja.”
Američku profesorku brine kada vidi mlade u regionu Balkana koji treba da nose teret stalnog sukobljavanja sa poricanjem činjenicama da su obeshrabreni.
“Ali ono što me inspiriše su mlađi i stariji ljudi koji kažu – ne možemo ovo da dozvolimo. Pronaći ćemo način da promijenimo stvari, razgovaraćemo sa neistomišljenicima, tretirati ih kao ljudska bića, nećemo se zatvarati u zajednice ljudi koji misle isto što i mi. Ima toliko novih izazova koji nemaju veze sa tribunalom već sa algoritmima koji se koriste na društvenim mrežama, koji manipulišu i doprinose širenju poruka mržnje. Znamo koliko je opasno njihovo širenje i to je izazov današnje generacije, ali nemamo luksuz da budemo obeshrabreni.”
