Bogate zemlje šalju smeće za reciklažu u inostranstvo zato što ih to ne košta mnogo, omogućava im da ispune planove za reciklažu, a, osim toga, smanjuju deponije unutar sopstvenih granica. Za zemlje u razvoju, koje preuzimaju njihovo smeće, to je dragocjeni izvor prihoda.
Međutim, sa tim otpadom često stignu i kontaminirana plastika i smeće koje ne može da se reciklira i završe u nezakonitim centrima za preradu.
Najveći izvoznik plastičnog otpada je Evropska unija, a Sjedinjene Države vode na spisku pojedinačnih zemalja izvoznica. Ipak, od ukupne proizvedene plastike, samo djelić je recikliran. Materijali, koji ne mogu da se recikliraju često se nezakonito spaljujuju, bacaju na deponije, ili u vodene puteve, ugrožavajući životnu sredinu i zdravlje ljudi.
Filipini su upravo vratili Kanadi tone otpada, koji je 2013. i 2014. pogrešno označen kao plastika za reciklažu. Ovog mjeseca, Malezija je vratila pet kontejnera plastičnog otpada Španiji, nakon što je utvrđeno da je kontaminiran. Ova zemlja planira da vrati čak 3.000 tona otpada Velikoj Britaniji, SAD, Japanu, Kini, Kanadi, Holandiji, Njemačkoj, Saudijskoj Arabiji, Singapuru, Bangladešu i Francuskoj.
Da bismo razumjeli kako je došlo do toga da te zemlje budu zatrpane tolikom količinom otpada, pogledajmo slučaj Kine.
Sve do januara 2018. Kina je uvozila najviše plastičnog otpada na svijetu, ali zbog straha od kontaminacije i zagađenja, objavila je da više neće kupovati reciklirani plastični otpad ukoliko nije 99,5 posto čist.
U odnosu na 2016, izvoz plastičog otpada u svijetu opao je za skoro polovinu do kraja 2018, pokazuje analiza koju je uradio “Grinpis”.
Posljedica je bilo nagomilavanje plastičnog otpada spremnog za izvoz, a dio količine je preusmjeren drugim zemljama: Maleziji, Vijetnamu, Tajlandu, Indoneziji, Tajvanu, Južnoj Koreji, Turskoj, Indiji i Poljskoj. Međutim, otpad prispio u te zemlje nije mogao da se reciklira u dovoljnoj mjeri, pa je počeo da im stvara teškoće.
“Otpad za koji građani Velike Britanije vjeruju da se šalje za reciklažu, zapravo se baca u našu zemlju“, rekla je malezijska ministarka za energiju i klimatske promjene Jeo Bei Jin.
Zemlje koje su uvezle otpad ustanovile su da ne mogu da upravljaju tolikim otpadom, što je u nekima od njih dovelo do uvođenja novih kontrola.
Poljska je u maju prošle godine najavila uvođenje strožih pravila nekon što su požari na deponijama dovedeni u vezu s nagomilavanjem smeća uslijed kineske zabrane. Tajland je privremeno zabranio uvoz plastičnog otpada, a namjerava potpuno da ga zabrani do 2021. Vijetnam više ne izdaje nove dozvole i zabranit će sav uvoz plastičnog otpada do 2025, a Tajland je u oktobru najavio da će uvoziti plastični otpad samo sa jednog izvora. Indija je u martu ove godine proširila zabranu na otpad od čvrste plastike.
Međutim, i dalje postoji ogromna potreba za mjestima gdje će se slati plastični i drugi otpad za reciklažu. Postoje nagovještaji da neke od tih zemalja, poslije uspješne primjene ograničenja uvoza, ponovo počinju da preuzimaju veće količine otpada.
U 2016. količina proizvedenog plastičnog otpada iznosila je 235 miliona tona godišnje, što bi bilo dovoljno da se napuni 4,8 miliona olimpijskih bazena. Do 2030. količina plastičnog otpada mogla bi da dostigne 417 miliona tona godišnje, piše “Blic“.
