Gotovo 30 godina prije nego što je eksplodirao nuklearni reaktor u Černobilju dogodila se Kištimska nuklearna katastrofa, u jednom od najvećih nuklearnih postrojenja u Rusiji. Sovjetski zvaničnici su ovu katastrofu zataškavali više od 3 decenije, piše “National geographic“.
Incident koji se desio u nuklearnom postrojenju Majak, nadomak grada Kištima, u Čeljabinskoj oblasti, dobio je ocjenu 6 na Međunarodnoj skali za nuklearne incidente, što ga čini trećim najozbiljnijim nuklearnim incidentom ikad zabilježenim.
Postrojenje je izgrađeno ubrzo nakon Drugog svjetskog rata da služi kao lokacija za sovjetski nuklearni program u nastajanju i prvobitno za proizvodnju plutonijuma za izradu nuklearnog naoružanja. Izgrađeno je u žurbi, a rekator se prostirao na 90km², okruženih sa 250km² zone isključenja, što ga je činilo najvećim nuklearnim reaktorom u Rusiji. Bio je dovoljno velik da ima status grada, ali ni na jednoj mapi poznatoj javnosti nije bio ucrtan ni Majak ni Ozjorsk – koji je bio baza za nekoliko hiljada naučnika i inženjera i njihove porodice. Od početka Majak je bio nebezbjedno postrojenje. Premalo pažnje se obraćalo na sigurnost zaposlenih i odlaganje otpadnog materijala. Radioaktivni otpad je isprva skladišten u prostorijama ispod zemlje, a kada je tu nestalo mjesta, ispuštan je u lokalnu rijeku, čiju vodu je koristilo više od 100 stanovnika koji su živjeli niz njen tok. Za rashlađivanje reaktora korišćena je voda iz obližnjeg jezera Karačaj, koja je cirkulisala, tako da se otpadna voda vraćala nazad u korito jezera. Kroz nekoliko godina čitava okolna naselja i sva voda u blizini Majak postrojenja bila je kontaminirana smrtonosnom količinom radioaktivnog otpada.
Nepravilni sigurnosni sistemi prouzrokovali su nekoliko fatalnih nesreća. Prva registrovana, dogodila se 1953. godine i prošla je nezapaženo, sve dok kod jednog od radnika nije razvijena bolest kao posljedica radijacije, zbog koje su mu amputirane obje noge. Najveća nesreća je nazvana ‘Kištimska katastrofa’ i dogodila se 29. septembra 1957. godine kada je rashladni sistem jednog skladišta za radioaktivni materijal prestao da radi, što nije otkriveno sve do trenutka kada se dogodila eksplozija. Neposrednih žrtava eksplozije nije bilo, ali je eksplozija poslala oblak radioaktivnog dima 1km u visinu. Tog popodneva stanovnici Čeljabinske regije primijetili su neobične boje na nebo, a spekulisalo se da je u pitanju polarna svjetlost, koja je vidljiva daleko na jugu. Zbog tajnog postojanja postrojenja Majak niko od stanovništva nije ni slutio šta se zapravo dogodilo. Radioaktivni oblak je narednih dana zagadio površinu 15-20 000 km² i ugrožavao živote 270 000 ljudi. Evakuacija najbližeg stanovništva desila se tek kroz sedam dana, bez objašnjenja, a tokom naredne dvije godine evakuisano je još svega 10 000 ljudi.
Nagovještaj o katastrofi su najprije dali strani mediji, 1958. godine, kada su novine iz Kopenhagena pisale o sovjetskoj odluci da se obustave svi nuklearni testovi te godine u martu. Nakon toga sličan izveštaj pojavio se u austrijskim novinama, ali su sovjetske vlasti odbacile ove izveštaje. Tek 1976. godine Žores Medvedev, odbegli ruski biolog piše seriju članaka na temu katastrofe za Nju Sajentist. Njegove tvrdnje potkrijepio je još jedan sovjetski naučnik, Lev Tumerman, koji je nakon toga emigrirao u Izrael.
– “Oko 100 kilometara od oblasti Sverdlovska, znak autoputa je upozorio vozače da se ne zaustavljaju narednih 20 ili 30 kilometara i da se voze maksimalnom brzinom. Sa obje strane puta, koliko se moglo vidjeti, zemlja je bila ‘mrtva’: Nema sela, nema gradova, samo dimnjaci uništenih kuća, nema kultivisanih polja ili pašnjaka, nema stada, nema ljudi … ništa” naveo je u svom izvještaju Lev Tumerman.
Ipak, naučna zajednica je sumnjala u ove izvještaje, a do raspada Sovjetskog Saveza nisu se znale razmjere niti uzroci kontaminacije.
Prema Žoresu Medvedevu, katastrofa u Kištimu bila je gora od Černobilja zbog oslobađanja veće količine dugotrajne radioaktivne supstance stroncijum-90. Slučajevi raka, urođenih mana i drugih značajnih zdravstvenih problema i dalje su visoki među stanovnicima tog regiona do danas.
