Sudilo mu se u ko zna kojem po redu slučaju podiguntom protiv njega, ovaj put je to bilo suđenje u kome je bio optužen za špijunažu, navodno, za odavanje nekih tajnih informacija palestinskom pokretu Hamas, piše “Aljazeera“.
Mursi je tokom saslušanja zatražio riječ. Sudija mu je dao priliku da se obrati sudskom vijeću iz kaveza u kome se tokom procesa drže politički zatvorenici. Nakon što je sudija odgodio suđenje, pozlilo mu je i pao je, a tijelo je bez vidnih povreda prevezeno u bolnicu.
Politički procesi u svojoj biti imaju za cilj da ubiju, a ne da osude! Totalitarne ideologije za cilj imaju ugraditi u svijest svojih protivnika da su upravo oni posjednici istine. Kako to sagledava filozof Herman Luebbe “što je ideološki protivnik nepovjerljiviji, što je njegova ironija ubojitija, što je veće protivljenje i što je, na kraju, veća njegova rezignacija i očajanje, utoliko su zastupnici date ideologije sigurniji da su u pravu!”.
Zar se ovo danas ne vidi u ponašanju egipatskog predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija i u podrški koju on danas slavodobitno prima kako od evropskih i američkih demokrata na Zapadu, tako i od arapskih autokrata na Istoku?
‘Žele da umre od prirodnih uzroka’
Već dugo vremena postojala je zabrinutost za zatvorske uslove u kojima boravi bivši lider Egipta, čovjek koji je prvi put u historiji ove zemlje izabran na otvorenim i slobodnim demokratskim izborima, a koji je godinu kasnije svrgnut u vojnom udaru od strane generala Sisija, čovjeka kojeg je lično preferirao u imenovanju za šefa vojske nakon smjene Tantavija i raspuštanja privremenog vojnog vijeća koje je Egiptom upravljalo od svrgavanja Husnija Mubareka do održavanja izbora.
U oktobru prošle godine, najmlađi sin Muhameda Mursija Abdullah je kazao za Associated Press da “njegov otac biva držan konstantno u samici i da mu se uskraćuje liječenje ozbiljnih bolesti kao što su visoki pritisak i šećer”. Ranije je Abdullah u Washington Postu optužio egipatski režim da prema njegovom zatvorenom ocu “namjerno postupa ovako jer žele da umre od ‘prirodnih uzroka’ što je prije moguće”.
Abdullah je posljednjih pet godina svakog mjeseca satima čekao na vrelom egipatskom suncu ispred zloglasnog zatvora Tora da bi dobio šansu da vidi svog oca. Nijednom mu taj zahtjev nije ispunjen. Odbijao je da sjedi i stajao bi bez ikakvog hlada na suncu:
“Neću sjesti na tlo dok čekam. To nije dostojanstveno… Znam da će odbiti moj zahtjev, ali i dalje moram pokušavati!”, kazao je za AP Abdullah Mursi.
Muhamed Mursi je rođen 1951. godine i po zanimanju je bio mašinski inženjer. Bio je oženjen i otac petero djece. Izabran je za predsjednika Egipta na prvim demokratskim izborima u junu 2012. godine. Osvojio je 51,73 posto glasova. Njegova pobjeda je potvrđena 24. jula, a na dužnost je zvanično stupio 30. jula iste godine. Bio je predsjednik Stranke slobode i pravde, političkog krila Muslimanske braće (Ihvanu-l-muslimin). Nakon njegovog svrgavanja 3. jula, 2013. godine, vodeći lideri ovog pokreta su zatvoreni i prognani, a stotine članova pobijeni, pohapšeni ili prognani.
Anomalije sa regionalnim i globalnim posljedicama
Mursi je bio procesuiran u ukupno šest odvojenih slučajeva, a četiri procesa su bila okončana. Dva od ukupno šest procesa su bila u toku.
Smrt, bolje reći ubistvo, Muhameda Mursija najbolje oslikava stanje u današnjem muslimanskom svijetu, odnosno u Egiptu kao jednoj od najvažnijih arapskih nacija – smrt demokratije iza rešetaka! To joj je, izgleda, jedina sudbina u svijetu u kojem vladaju tiranija, despotizam i vojne hunte. Ukratko, nesloboda u svom nepatvorenom obliku osujetila je krajnje naivni idealistički pokušaj Mursija, uz sve njegove taktičke greške, da vlada zemljom tek izašlom iz revolucije u kojoj su sile duboke države još uvijek držale konce u svojim rukama.
O kakvoj paradoksalnoj situaciji se radi dovoljno govori činjenica da je bivši decenijski diktator Egipta Husni Mubarek nakon zatvora i dugogodišnjih suđenja za korupciju zajedno sa svojim sinovima oslobođen i pušten na slobodu 2017. godine, te da je krajem 2018. godine čak svjedočio u jednom od procesa protiv Mursija. No, ima i gore od svega ovog što paradoksi tiranije stvaraju, a što će proizvesti anomalije i sa regionalnim i sa globalnim posljedicama.
Kada se danas traga za korijenima i uzrocima radikalne ideologije nasilnog ekstremizma čije smo manifestacije u najgorim oblicima vidjeli u terorirstičkim proto-državama u Iraku, a kasnije i u Siriji, vodeći eksperti korijenje te ideologije nalaze u represivnim autokratskim režimima Bliskog Istoka, a posebno u njihovim zatvorima. Gotovo da nema značajnijeg ideologa nekog radikalnog pokreta ili vođe neke terorističke organizacije koje u posljednjih nekoliko decenija fermentiraju na zasadima zloupregnutih ideja političkog islama, a da nije prošao kroz torture i zatvore, prvenstveno Egipta, a i ostalih autokratskih režima na Bliskom Istoku.
Mursi je mučenik i heroj
Sudbina Muhameda Mursija je tužna i nepravedna. Zar je moguće da jedan obrazovan čovjek i bivši parlamentarac završi u samici zato što ga je na najvišu funkciju u državi izabralo više od polovine stanovništva Egipta? Zar je moguće da za slučaj Mursija nisu važile nikakve međunarodne konvencije, organizacije, peticije i apeli savjesti?
Zašto nas onda čudi kada ljudi na Bliskom Istoku preziru Zapad koji je tom njihovom paradoksalnom stanju dobrano kumovao? Za većinu ljudi koji sanjaju o slobodi, ljudskim pravima, predstavničkim tijelima, slobodnom izražavanju, izborima i boljoj budućnosti za sve – dakle o svim tim blagodetima koje bi demokratija mogla donijeti – Muhamed Mursi je mučenik i heroj.
Ali, nikako ne treba smetnuti s uma, Mursi je upozorenje koje promoviraju totalitarni umovi radikalnih nasilnih ekstremista i diktatora kako će završiti oni koji se usude i pomisliti na slobodu i demokratiju i njenu realizaciju među narodima Bliskog Istoka?
“Eto to vam demokratija, taj nevjernički izum, taj sistem nevjerstva kojeg ste htjeli kopirati od Zapada!”, reći će radikalni neoharidžijski propovjednici.
“Eto vidite u kakvu ste zamku mogli upasti od lažnih zagovornika slobode i demokratije, samo mi vam sigurnost možemo pružiti!”, kazat će arapske autokrate.
Ona, demokratija, i prema jednima i prema drugima, treba ostati čvrsto u podzemlju i iza rešetaka!,
Ali, kakve će to zvjeri i mutante porizvesti, pred nama su godine da vidimo!
