Piše: Noha Khaled
Jeste li razmišljali o tome da promijenite prezime? Zašto u Vašoj predizbornoj kampanji možemo vidjeti pokrivene djevojke?
Bilo je to lično i možda pomalo neočekivano pitanje upućeno Ekremu Imamogluu dok je sjedio za jednostavnim uredskim stolom na kojem su bili samo laptop i šoljica čaja. Odgovarao je na pitanja kojim su ga zasipali na društvenim mrežama nekoliko sedmica prije održavanja lokalnih izbora u Turskoj 31. marta, a koji su nedavno ponovljeni. Imamoglu se kandidirao ispred Republikanske narodne partije – CHP, koju je osnovao utemeljitelj Republike Turske Mustafa Kemal Ataturk, stranke koja je donedavno bila poznata po radikalnom sekularizmu, prenosi “Al Jazeera“.
Imamoglu nije bio uobičajeni kandidat za pristalice CHP-a, s obzirom na to da je prakticirao islam, poput obavljanja molitve i posta, za razliku od većine sadašnjih i bivših vođa ove stranke. Njegova konzervativna pozadina dala mu je prostor da komunicira i s velikim dijelom konzervativnih Turaka. To je istovremeno budilo interes i radoznalost tradicionalnog glasačkog tijela CHP-a, koje nije naviklo birati ljude koji se do te mjere razlikuju od njih u političkom i društvenom smislu.
Pitanja su se dotakla prezimena Imamoglu i toga želi li ga kandidat CHP-a slučajno promijeniti u neko drugo prezime, koje neće toliko ukazivati njegovu konzervativnu pozadinu. Postavljana su pitanja i o neuobičajenom prisustvu konzervativnih ličnosti na njegovim različitim predizbornim skupovima, pogotovo prikrivenih žena. Za razliku od toga, raniji kandidati ove stranke oslanjali su se samo na sekularne glasačke baze u svojim uporištima u Istanbulu, poput općina Bisktas i Kadikoy. Nije bilo baš uobičajeno vidjeti pokrivene žene na fotografijama njihovih predizbornih aktivnosti.
Utemeljitelj Republike prije svih
“Odan sam svom prezimenu, a na našim fotografijama će se pojavljivati svi oni koji čine naše društvo.” Ovim jasnim i konciznim riječima Imamoglu je odgovorio na prvo pitanje, koje ukazuje na postojanje starih opsesija koje su dugo formirale obzorja polarizacije između konzervativnih i sekularnih skupina. Međutim, polarizacija lokalnog karaktera postepeno je nestajala, dok je njeno mjesto zauzimala politička polarizacija koja se vezuje za ličnost predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove politike. To je nedavno dovelo do toga da pojedini prekorače tu čvrstu granicu između religioznosti i prosvjećenosti, zaljubljenika i mrzitelja Ataturka i druge uobičajene rivalitete koji se ne gase u turskoj politici, posebno s ekonomskim razvojem u posljednja dva desetljeća, u kojem su mnoge konzervativne snage imale ključnu ulogu. Zbog toga se u redovima novih generacija smanjuju ekonomske i društvene razlike koje su napravile taj jaz između dvije skupine u prošlosti.
Imamoglu je sjedio i komunicirao sa svojim mladim biračima preko interneta, govoreći o svojim postignućima kao bivši gradonačelnik općine Beylikduzu u Istanbulu, gdje je s porodicom živio 30 godina. Iza njegovih leđa mogla se vidjeti njegova biblioteka s desecima knjiga. Jedna od njih bila je postavljena nasuprot kamere, kako bi gledatelji mogli lako pročitati njen naslov – Ataturk – i izdaleka prepoznati njegovu fotografiju, koja je zauzimala cijelu naslovnicu.
Utemeljitelj Republike je ovaj put bio suptilni gost predizborne kampanje CHP-a. Umjesto ogromnih plakata koji su dominirali prethodnim izbornim dešavanjima, stranka je, čini se, barem na trenutak odlučila ozbiljno stremiti budućnost i zaboraviti prošlost tokom predizborne kampanje, čije je geslo glasilo: “Krajem marta dolazi proljeće”. To je simboliziralo željene promjene nakon izbora krajem marta, dok su novi slogan skandirale hiljade glasova u korist mladog predstavnika opozicije Imamoglua, kojem su prije nekoliko dana predali dužnost gradonačelnika, nakon četvrt stoljeća dominacije konzervativaca. Poziciju gradonačelnika Imamoglu je preuzeo prije dva dana, nakon više od dvije sedmice kontinuiranih osporavanja vladajuće Partije pravde i razvoja – AKP i zahtjeva da se ponovi brojanje glasova i smanji razlika između Imamoglua i njihovog kandidata Binalija Yildirima. Međutim, taj rezultat se nije promijenio.
Od Trabzona do Beylikduzua
Imamoglu je rođen 1970. godine u jednom selu u pokrajini Trabzon, koja izlazi na Crno more. Otac mu je radio kao poljoprivrednik, a bavio se i stočarstvom i nabavkom građevinskog materijala. Kada se njegov posao u građevinskoj industriji dovoljno razvio, donosi odluku da se s porodicom preseli u Istanbul 1987. godine. Početkom devedesetih porodica se nastanila u općini Beylikduzu, koja se nalazi na krajnjem zapadu Istanbula. Ekrem, koji je tada imao 17 godina, upravo je završavao srednju školu, nakon koje je upisao studij na Univerzitetu u Istanbulu. Studirao je poslovnu administraciju na engleskom jeziku, a zatim odbranio magistarski rad iz menadžmenta ljudskim resursima i pridružio se očevoj firmi osnovanoj 1992. godine.
Ekrem pripada porodici koja se vezuje za politiku, iako to nije bilo njihovo glavno usmjerenje, za razliku od Ekrema, koji je krenuo tim pravcem prije deset godina. Ekremov otac je bio član desničarske Partije nacionalističkog pokreta tokom nasilnog perioda sedamdesetih godina, koje su svjedočile krvavim sukobima po ulicama između desnice i ljevice, sve dok vojska nije donijela odluku da izvede najnasilniji vojni prevrat 1980. godine. Potom se Ekremov otac, koji je bio desničarski orijentiran, prebacio u Domovinsku Partiju – ANAP, pod vodstvom Turguta Ozala, koji je imao podršku vojske u to vrijeme. Bio je jedan od osnivača ogranka stranke u pokrajini Trabzon i predsjednik stranačkog centra u jednoj od općina pokrajine.
Djed Mevlut Imamoglu je ličnost koja je imala najviše utjecaja na emocije i ideje novog gradonačelnika Istanbula. Ovaj čovjek je jedan od hiljada onih koji su se borili s Ataturkom tokom 20-ih godina prošloga stoljeća u odbrani Istanbula, krećući se Anadolijom, od njenog krajnjeg istoka do zapada. Mevlut je napustio svoje selo u Trabzonu i odlazi u Ankaru, gdje preuzima dužnost “tobdžije”, odnosno služi u turskim artiljerijskim jedinicama, a zatim odlazi u Izmir tokom oslobađanja grada od grčke okupacije. Na kraju stiže u Istanbul, gdje je sudjelovao u ratu protiv engleskih okupatora. To su priče koje je Ekrem stalno slušao od djeda tokom odrastanja, sve do njegove smrti. Mevlut je preminuo kada je Ekremu bilo sedam godina, ali je uspio prenijeti svom unuku osjećaj poštivanja ličnosti Ataturka.
U upravnom odboru Trabzonspora
Prateći put svoga djeda, Imamoglu je prešao distancu između Trabzona i Istanbula, premda se nije suočavao s istim problemima. Zapravo se radi o njegovom političkom putovanju od desnice prema ljevici. Tokom godina provedenih na studiju dobio je priliku da se upozna s brojnim ljevičarskim idejama, zbog koji se udaljio od pristupa svoga oca, uprkos njegovom kratkom iskustvu u svojstvu člana ANAP-a.
Međutim, taj pravac ga još uvijek nije naveo da traži svoju političku budućnost. Nastavio je raditi menadžerski posao na čelu očeve kompanije, a zatim se kroz posao postepeno približavao javnoj sferi, uključujući se u upravne odbore omiljenih sportskih klubova. Imamoglu 2002. godine postaje član upravnog odbora kluba Trabzonspor, najpopularnijeg sportskog kluba u njegovom rodnom mjestu Trabzon, prije nego što je prešao u upravni odbor kluba Beylikduzu.
Imamoglu je na svojoj web stranici objavio cijeli članak o svom djedu i njegovom dugom putu. Poseban dio je posvetio govoru o nedostacima posljednjeg razdoblja Osmanskog carstva, posmatrajući ga kroz pomalo ljevičarski objektiv te osuđujući feudalni sistem koji je dominirao i opće neznanje i nepismenost koja je zavladala Anadolijom u to vrijeme, kao i “narušenu ravnotežu” u raspodjeli bogatstva i vlasti pod vladavinom sultana. Komparirao je to s “novim sistemom koji je uspostavio Ataturk, u kojem su svi bili jednaki i u kojem je pažnja bila posvećena obrazovanju”. Međutim, to ne znači da je utemeljitelj Republike značio nužno svima ono što je značio i Imamogluu. Konzervativci, koji ga mrze, i sekularisti, koji ga gledaju iz perspektive nacionalnih desničara, nalaze se na istoj udaljenosti od objektiva demokratske ljevice kroz koji ga vidi Imamoglu.
Od desnice do ljevice
Još od povratka CHP na političku scenu s Denizom Baykalom, početkom 90-ih, nakon što je bila rasformirana kao posljedica vojnog udara 1980. godine i nestala sa političke scene cijelu dekadu, političke strukture stranke bile su ispunjene različitim kategorijama turske elite, koje su osjećale zabrinutost zbog brzog progresa islamista u devedesetim godinama. Elite su se, na neki način, socijalno kohezirale: oni su pobornici sekularističkog i zapadnjačkog načina života, zabrinuti zbog ponovnog širenja islamskog utjecaja te elita u ekonomskom smislu, koje su se pribojavale da će socijalistička dimenzija diskursa turskih islamista biti jednaka onoj u Iranu kod njihovih kolega za vrijeme Islamske revolucije. Također su strahovali od toga hoće li njihov uspjeh biti najava narušavanja balansa ekonomskih snaga i uništavanja istaknutih poznatih imućnih porodica u Turskoj.
Priroda tih strahova promijenila se nakon uspona AKP-a, koja je ostavila svoje islamske korijene po strani te proširila krug svojih podražavatelja u narodu, a zatim postepeno postala nasljednik konzervativnih stranaka koje su daleko od političkog islama, kao što je ANAP. Samim tim, njeni ekonomski pogledi postali su naklonjeniji umjerenoj desnici, a oko nje se okupljaju vlasnici kapitala u Anadoliji, uglavnom konzervativnog usmjerenja. Usred ovakvog preokreta, smanjili su se strahovi od “islamizacije” Turske, a Baykalovo upravljanje CHP-om postepeno počinje gubiti smisao. Parola “Odbrana vrijednosti Republike”, postavljena na način da su te vrijednosti suprotne retrogradnom vjerskom pristupu, postala je zaboravljen slučaj. U to vrijeme dolazi do pojave pokreta bližeg ljevičarima, koji nastoji vratiti CHP-u ono što je imala pod rukovodstvom Bulenta Ecevita sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što je Turskoj dalo najviše lijevo orijentirano političko iskustvo do danas.
Dok su glasovi demokratske ljevice unutar stranke postajali sve glasniji, Ekrem Imamoglu se odlučuje pridružiti CHP-u 2008. godine. Izrazio je želju da se pojavi kao kandidat ove stranke na izborima za gradonačelnika novoformirane općine Beylikduzu na lokalnim izborima za narednu godinu. Međutim, stranka je odbila njegovu kandidaturu u to vrijeme, da bi nakon toga izgubila na izborima za gradonačelnika od AKP-a sa razlikom od 1.000 glasova. Iste te godine Imamoglu je preuzeo dužnost šefa ogranka stranke u Beylikduzu, a godinu dana kasnije Deniz Baykal podnosi ostavku. Mnogi su se nadali da će ova ostavka označiti kraj elitističkog narativa koji je dominirao u stranci te početak redefiniranja stranke kao stranke “lijevog centra” pod rukovodstvom Kemala Kılıcdaroglua, ali se većina tih nada nije ispunila.
Kucao na vrata domova građana
Imamoglua su oduvijek privlačila ta socijaldemokratska čitanja Ataturkovog iskustva, u kojima je marginalizirana nacionalna i rasna komponenta, za razliku od onoga što su nacionalisti činili, i istican je koncept njegove savremene države, kao osnove za novi koncept države progresa (u socijalnom smislu) i države blagostanja (u ekonomskom smislu), koja naginje ljevici, koja više prihvata dijalog s Kurdima i više prihvata pluralizam kada se radi o sekularnim i konzervativnim društvenim pozadinama podjednako, i više se protivi uplitanju vojske u politiku.
S ovim idejama se Imamoglu kandidirao za gradonačelnika općine Beylikduzu 2014. godine ispred CHP-a. Ostvario je uspjeh u predizbornoj kampanji, tokom koje je kucao na vrata domova građana i zajedno s njima sjedio za iftarskim trpezama tokom ramazana. Nakon toga je ovu općinu vodio pet godina, fokusirajući se na mjesta okupljanja mladih, poput sportskih i kulturnih centara. Pored toga, posvećivao je pažnju i komunalnim uslugama, kao što su čišćenje ulica, proširivanja zelenih površina i briga o obali na Mramornom moru.
Zbog napora koje je ulagao u javnom interesu, stekao je popularnost među građanima, o čemu svjedoče i komentari jednog stanovnika, koji je rekao da Imamoglu “nije bio tradicionalni član CHP-a koji su obično postavljali Ataturkove kipove ovdje ili ondje. On je u stanju komunicirati sa svima. Mnogi oko mene, koji obično daju svoj glas AKP-u, ovog puta (2019. godine) dat će svoj glas CHP-u zbog općine Beylikduzu”.
