Po danu neke od najopasnijih životinja skrivaju se u crnim dubinama špilja i jamama. Kada padne mrak, šišmiši izlijeću vani, i to u hiljadama. Oni su nositelji smrtonosnog marburg virusa, klice bolesti koja je jeziva i tajanstvena kao i njena prva rođaka – ebola.
Obje imaju iste simptome te ih je vrlo teško razlikovati. Čak devet od deset zaraženih marburgom umire unutar sedam dana. Šta se tijelu događa u međuvremenu i zašto, malo je jasno.
Može biti totalni fijasko
Nejasno je, također, gdje šišmiši idu svake noći, kako pokupe bolest, kako je šire te zašto na njih ne utječe. Nekoliko američkih naučnika odlučili su istražiti situaciju na terenu u nadi da će im to pomoći pronaći lijekove (i načine širenja) marburga, ali i ebole – obje hemoragijske groznice.
Njihov je zadatak doslovno zalijepiti (veterinarskim ljepilom) sićušne GPS lokatore na 20 šišmiša kako bi slijedili njihovo kretanje.
– Želimo znati gdje idu svake večeri. Gdje se hrane, gdje se zadržavaju – kaže 52-godišnji Džonatan Tauer (Jonathan Towner), koji je na čelu ekipe koja se specijalizira za istraživanje kako se šire smrtonosni virusi.
Američki ured za javno zdravstvo toliko je zabrinut radi marburga kao globalne prijetnje da za istraživanje traži novac od Pentagona kako bi ekipa otišla u Ugandu obilježavati šišmiše. U Ugandi upravo je zbog toga većina špilja nekada popularnih kod turista zatvoreno.
Marburg je kao bolest prvi put identificiran 1967. godine, kada su inficirani majmuni poslani iz Ugande u laboratorije u Marburg, Frankfurt i Beograd. Sedmero laboranata je umrlo za sedmicu. Otad su zabilježene smrti stotina ljudi, a pitanje je i koliko ih je zaista s obzirom na uvjete u Africi i teško razlikovanje od ebole. Cijela sela i porodice su desetkovani.
Za naučnike je uspjeh postići da lokator ostane na šišmišu i da ga on slučajno ne skine, ne sažvaće i da, naravno, dobiju neke iskoristive rezultate.
– Ovo može biti totalni fijasko – kaže Tauner, koji s kolegom Brajanom Amanom (Brian Amman) ulazi u špilje gdje boravi do 50.000 šišmiša.
Prije nego što ih vidite, kaže Tauner, osjetite miris amonijaka i pod nogama osjetite njihov izmet (guano). Šišmiši su kao rezervoari za virus, ne škode šišmišu, ali se virus nalazi u njihovom urinu, izmetu i slini.
Usporedbe radi, nakon 40 godina i više od 12 epidemija ebole u centralnoj Africi i dalje se ne zna koja je životinja nositelj virusa, a još manje kako se čovjek zarazi. U timu su i epidemiolozi Dženifer Mekviston (Jennifer McQuiston) i Luk Niakarahaka (Luke Nyakarahuka) te jedan novinar ”Washington Posta”.
U špilju idu po mužjake jer ženke, koje možda nose mlade, ne žele preopteretiti. Tauner i Aman odjeveni su kao vanzemaljci. Imaju respiratore koji pročišćavaju zrak i utišavaju glasove, kevlar oko nogu do pasa radi zmija, tri para rukavica do iznad lakta, rezistentnih na sve ugrize, i potpuno prekrivene glave. Na šljemovima su kamere.
U timu su epidemiolozi Dženifer Mekviston i Luk Niakarahaka te novinar Washington Posta – Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba
U timu su epidemiolozi Dženifer Mekviston i Luk Niakarahaka te novinar Washington Posta Foto: (Washington Post)
Zaustaviti virus na izboru
Nakon što u dva dana uspješno ulove dvadesetak mekanih, gotovo ljubičasto-prozirnih stvorenja velikih očiju, na njih lijepe aparatiće. Palo im je na pamet i šivanje, ali to je prekomplicirano i može ugroziti životinju koja onda ne bi letjela.
Nakon što označe sve, vraćaju ih na ulaz špilje te tamo puštaju.
Sada je jedini način marburg zaustaviti na izvoru. I nacionalnim parkovima Ugande je u interesu da se nađe izvor, jer virus ubija i primate koje dolazi gledati silina turista, od čega živi pola nacije. Naučnici sumnjaju da nije riječ nužno o ugrizima šišmiša, već da životinje ližu ili grizu voće koje ljudi jedu pa da se virus širi slinom.
Nakon što je Nipah virus u Bangladešu života koštao stotine ljudi, naučnici su otkrili da se zaraze tako što piju inficiran sok od palme. On se sakuplja preko noći, a oko njega lete šišmiši koji ga kontaminiraju svojim izlučevinama. Kad su to uspjeli fotografirati, onda su uvjerili i stanovnike sela.
Žena koja je preživjela sada pomaže u stvaranju cjepiva
A tu je i zanimljivi slučaj žene koja je preživjela bolest. Barns i njen suprug ušli su u špilju na nagovor turističkog vodiča da bi vidjeli pitona. Ne sjeća se ujeda, ili da je nešto dirala. Bila je u kratkim hlačama i sandalama te se u špilji zadržala do 20 minuta.
Njeni simptomi započeli su na putu u SAD. Glavobolja, osip, mučnina. Usporio joj se rad svih organa, sedmice je provela u bolnici. Nisu imali pojma šta joj je. Dugo se oporavljala i mjesecima osjećala “mutno u glavi”.
Onda je pročitala članak o Holanđanki Astrid Josten (Joosten), koja je provela 10 minuta u istoj špilji te umrla za sedmicu sa sličnim (samo jačim) simptomima. Kod nje je potvrđen marburg. Barns se odmah vratila ljekaru i tražila da je testira – bila je pozitivna. Prvi slučaj marburga u SAD. Ne samo da je prva nego je i preživjela i njen imunitet sada aktivno pomaže u stvaranju cjepiva.
Neki misle da je prokletstvo
S lokalcima je teško – neki misle da to nije bolest, već prokletstvo. Jedan rudar kaže kako se on jedini nije zarazio i da je jasno da prokletstvo bira.
– A čak me šišmiš i ugrizao – kaže rudar.
S druge strane, Mandej Ričard (Monday Richard) je gledao kako mu pola sela umire, uključujući trudnu suprugu i 18-mjesečnog sina koji su sada pokopani u vrtu ispred kolibe. Seljani ga zovu marburg, a on još ima neke simptome. Više ne može voziti taksi jer je na zlu glasu, boje ga se, pa uzgaja banane.
– Bolest mi je uništila život na svaki način. Patio sam – kaže muškarac čija je supruga u sedmom mjesecu trudnoće prije smrti krvarila iz svih otvora,piše Avaz
