„Zaklinjem se da ću vjerno služiti Saveznoj Republici Njemačkoj i da ću hrabro braniti slobodu njemačkog naroda“. Biće to riječi kojima se u utorak (12.11.) više stotina novih vojnika zaklelo pred zgradom Rajhstaga u Berlinu, a slično je bilo i u drugim njemačkim gradovima. Ministarka odbrane je želela da zakletva bude javni događaj i u tome su je podržale stranke vladajuće koalicije, a protiv toga nije bio ni zeleni premijer Baden-Virtemberga Vinfrid Krečman. A evangelistički vojni biskup Zigurd Rink je podržao taj prijedlog kao doprinos „detabuiziranju Bundesvera”, prenosi DW.
Jedino je Stranka ljevice bila protiv tog prijedloga. Njen šef Bernd Riksinger se nadao da će protiv prijedloga koji je ministarka odbrane iznijela još ljetos, biti čak i demonstracija.
Bundesver bi trebalo da postane vidljiv
Anegret Kramp-Karenbauer (popularna i kao „AKK”) hoće da Bundesver postaje vidljiviji i da dobije veći značaj za građane. Bundesver, kako je rekla, „spada u središte našeg društva, naših gradova i opština“.
Javne zakletve armije nisu tako samorazumljive u zemlji čija je vojska prije 80 godina napala druge zemlje. Kada je 1980. Tadašnji ministar odbrane Hans Apel prvi put održao ceremoniju zakletve van zidova kasarni, na Vezer-stadionu u Bremenu, to su propratile demonstracije na kojima je bilo nasilja i više stotina povrijeđenih. Danas se ne samo apeli, već i akcije Bundesvera u inostranstvu, više ne dovode u pitanje.
U slučaju potrebe, upotrijebiti sva vojna sredstva
AKK je sa svojim idejama otišla i dalje od toga. U više govora koje je održala proteklih nedjelja, stavila je do znanja da Njemačku vidi kao buduću „silu oblikovanja“; ona hoće da formira Nacionalni savjet za bezbjednost i traži da se u akcijama zajedno sa saveznicima ako je to potrebno, „iscrpi čitav spektar vojnih sredstava“.
Sa tim se uglavnom slažu vojne i bezbjednosnopolitičke strukture. Harald Kujat, bivši predsjedavajući vojnog odbora NATO, ideje AKK je označio kao važne prve korake. Stvaranje Nacionalnog savjeta bezbjednosti podržava i Volfgang Išinger, šef Minhenske konferencije o bezbjednosti.
Previše akcija?
Ali. javlja se i otpor. Hans-Peter Bartels, opunomoćenik Bundestaga za vojsku, takođe smatra da Njemačka „ima globalnu odgovornost“. Ali, smatra i da je Nemačka preopterećena. Trenutno se u akcijama u Avganistanu, Maliju, Nigeru, na Balkanu, u Sredozemnom moru, u Indijskom okeanu, u Jordanu i Iraku. Tome treba dodati i mnogo veće obaveze NATO u Evropi. „Jedinice već sada to jedva postižu“, kaže Bartels.
Jedan od kandidata za predsjednika SPD, Norber Valter-Borjans, smatra da nije dobro da se „nova vojna normalnost” postiže „sa još više akcija u inostranstvu“. Šef poslaničkog kluba Zelenih Anton Hofrajter smatra da se umjesto jačanja uloge vojske da prednost diplomatiji i prevenciji kriza. A Njegov stranački kolega Hans Kristijan-Štrebele kaže da ga, kada AKK govori o spektru vojnih sredstava koji treba do kraja iskoristiti – obuzme užas.
Partneri se spore
I na spoljnopolitičkom planu ministarki duva vjetar u lice. Ona kaže da isključuje mogućnost njemačkih solo-akcija, i da u vojnim akcijama želi da djela zajedno sa saveznicima. Ali, ko su mogući saveznici? Tu se najprije normalno nameće NATO. Ali, francuski predsjednik Emanuel Makron je nedavno rekao da je prije svega zbog nesigurnog ponašanja SAD NATO klinički mrtav – i založio se za pojačanje unutarevropske saradnje.
Njemačka kancelarka Angela Merkel je, međutim, navodno najtješnjem političkom savezniku Makronu odbrusila neuobičajeno oštro. Taj spor ne znači ništa dobro za razvoj buduće strategije zajedno sa drugima.
Ostavka jednog predsjednika Njemačke
U njemačkoj unutrašnjoj politici se stav prema Bundesveru i njegovim zadacima u narednih deset godina prilično promijenio. Godine 2010, tadašnji predsjednik Njemačke Horst Keler je poslije jednog intervjua o ulozi Bundsvera čak bio prinuđen da podnese ostavku. On je rekao da „zemlja naše veličine sa svojom orijentacijom na spoljnu trgovinu… mora znati da je… u slučaju nužde neophodna i vojna intervencija kako bi se obezbijedili ti interesi, na primjer – slobodni trgovinski putevi“. Kritika je bila glasna, govorilo se o „topovskoj politici“, kao i da njemački Osnovni zakon ne dozvoljava ekonomske ratove.
Danas ministarka odbrane ne govori mnogo drukčije od Kelera. Ali, niko zbog toga ne traži njenu ostavku. Kritike su ovaj put koncentrisane više na mogućnost da se njene ideje sprovedu nego na davanje nove i veće uloge njemačkoj vojsci. Da Njemačka treba da se jače vojno angažuje – to, uz neke pojedinačne glasove protivljenja, kao da više nije sporno. Pitanje koje je ostalo nerasvjetljeno glasi: kako da se angažuje – i s kim.
