Jedne sunčane nedjelje u maju prošle godine je berlinska policija dobila poziv da izađe na teren:
“Dođite, molimo Vas, u Volkspark Friedrichshain. Tamo više ljudi iznosi iz auta ovce – cijele i bez kože”.
Tu neobičnu dojavu je berlinska policija objavila i na svojoj Facebook stranici. Ispostavilo se, kako se dalje saznaje iz objave na društvenim mrežama, da se radi o grupi ljudi, tačnije njih oko 150, koji su organizovali roštiljanje u parku berlinske četvrti Fridrichshain – s 12 janjaca koje su okretali na električnim ražnjevima spojenima na akumulator, piše “Deutsche Welle“.
Policija je prilično opušteno reagovala na ovu za Nijemce prilično egzotičnu sliku, jer se, kako se navodi, i društvo oko roštilja “pokazalo kooperativnim”: brzo je razmontiralo roštilje i ovce ponovno nakrcalo u automobile. Policija je zabilježila kako se društvo sastojalo uglavnom od osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji su, prema vlastitim navodima, (očito sa zakašnjenjem) slavili Uskrs “kao što to čine već 10 godina”.
Mnogi su na ovu objavu berlinske policije reagirali zgroženo. “Bolesna kultura”, napisao je jedan korisnik. Drugi je zaključio kako “niti jedan normalni građanin ne bi došao na ovakvu ideju”. Policija se morala uključiti u žustru raspravu koja se razvila na društvenim mrežama ukazavši na činjenicu da se ovdje radi samo o manje-više bezazlenom prekršaju jer zakon, doduše, dozvoljava roštiljanje u dotičnom parku, ali “samo u porcijama koje stanu na tanjur”, što “isključuje okretanje na ražnju čitavih životinja”. Osim toga, problem su bili i “vrsta i razmjeri ognjišta”.
Je li “ekipa” koja je roštiljala bila skupina građana koji su jednostavno malo prerazudano “feštali” i pritom počinili prekršaj kao da su se nepropisno parkirali ili bili preglasni na nekom privatnom partyju? Ili su oni prije svega nedovoljno integrirani doseljenici? Što se traži od ljudi koji dosele u Njemačku kad se kaže da se oni trebaju integrirati?
“Zakoni prije svega traže da se nauči jezik i da se poštuje slobodarsko-demokratski poredak i zakoni”, kaže profesor Clemens Kroneberg s Instuta za sociologiju i socijalnu psihologiju u Kölnu u razgovoru za DW. To su, ukazuje, i najvažniji preduvjeti za participaciju u radnom i obrazovnom sustavu: “I oni se poklapaju s konkretnim željama doseljenika da rade i da se obrazuju.”
Tolerancija se mora učiti
Poznavanje jezika i poštivanje zakona su, dakle, temelji integracije – u tome se svi slažu. Ali je li dovoljno da neki doseljenik dobro govori njemački i da ne krši njemačke zakone da bi ga se percipiralo kao “dobro intregriranog”? Pa baš i ne. Epizode iz svakodnevnog života kao ona iz berlinskog parka s početka našeg teksta pokazuje da u njemačkom društvu postoji tek ograničeni konsenzus oko zahtjeva koji bi “novopečeni” stanovnici Njemačke trebali ispunjavati. To je, međutim, kaže profesor Kroneberg, tipično za pluralistička društva kao što je njemačko, u kojima se živi prema raznovrsnim konceptima i svjetonazorima. “Poštivanje slobodarsko-demokratskog poretka u određenom je smislu i preduvjet tolerancije prema raznovrsnim vrijednosnim stavovima: da se poštuju i toleriraju ljudi druge vjere, ravnopravnost žena i muškaraca, bez obzira kakav oni način života odabrali.” A takva tolerancija se uči, smatra sociolog s kelnskog sveučilišta, i moraju je učiti i “domaći” i doseljenici. Zato, zaključuje, integracija u jednom slobodarskom pluralističkom društvu nikada nije jednosmjerna ulica već uvijek izazov za oba segmenta stanovništva.
To je u međuvremenu i službena retorika vladajuće politike u Njemačkoj. Uspješna integracija, stoji na internetskoj stranici njemačkog Minstarstva unutarnjih poslova, znači “razvijanje zajedničke predodžbe o tome kako bi jedno društvo trebalo zajedno živjeti.” Zato je doseljavanje, zaključuje se, uvijek dvosmjerni proces. “Ono podrazumijeva spremnost većinskog društva za prihvaćanje novih članova – kao i spremnost doseljenika da poštuju pravila zemlje koja ih prihvaća i da se potrude integrirati se.”
Integracija kao “investicija u glave zemlje”
Njemačka je, očito, konačno spremna sebe vidjeti kao doseljeničku zemlju. Tako barem tvrdi povjerenica Savezne vlade za migraciju Annete Widmann-Mauz (CDU) i u svom nedavno objavljenom izvještaju piše: “Njemačka i njezine građanke i građani profitiraju od toga što potičemo integraciju. Integracija je investicija u glave naše zemlje.” Ovu retoriku njemačke vlade prate i konkretne mjere: integracijski tečajevi, jezični tečajevi za specifične ciljne grupe i savjetovanje za migrante, mjere za bolju integraciju djece iz doseljeničkih obitelji i veliki broj integracijskih projekata.
“Općenito je učinjeno puno na infrastrukturi, ali to još ni blizu nije sve što bi trebalo”, kaže sociolog Kroneberg i upućuje na manjkavosti: “Moramo još puno učiniti na području zastupljenosti etabliranih etničkih manjina na elitnim položajima u politici i gospodarstvu.” Osim toga još uvijek ima dijelova njemačkog društva – homogenih četvrti, poduzeća i škola – u kojima gotovo da nema djece s migracijskom pozadinom. U takvim socijalnim okruženjima je moguće da i dalje postoji visoki asimilacijski pritisak: “Napravili smo studiju u njemačkim školama i vidjeli smo da se posebno na gimnazijama u krajevima u kojima ima malo učenika s migracijskom pozadinom, oni koji je imaju osjećaju puno više kao Nijemci. To je pak i nužno da bi bili prihvaćeni kao prijatelji među drugim učenicima.”
Birokratska tortura na njemački način
Sarah Brandes se već godinama angažira u radu organizacije “Refugees Welcome Bonn” i sa žaljenjem konstatira da ideja o Njemačkoj kao o doseljeničkoj zemlji nije još zaživjela na svim razinima i u svim segmentima društva. “Najgora iskustva sam imala u javnim službama svih vrsta.” Tu nitko nikome ništa ne daje lako. Radi se o “socijalnom šovinizmu, as its best”, ogorčeno kaže ova 31-godišnjakinja iz Bonna. “Kad naiđete na neku ljubaznu službenicu ili ljubaznog službenika, to je pravo čudo. Moja su iskustva pokazala da ti službenici nisu spremni reći ni riječ na engleskom niti se pomaknuti pa makar i centimetar”. Za Brandes je birokracija i dalje apsolutno najveća prepreka za integraciju ljudi koji su došli živjeti i raditi u Njemačku.
Povjerenica za integraciju Savezne vlade Widmann-Mauz pak tvrdi da je Njemačka dobra u integraciji i da su zadnjih godina zabilježeni veliki pomaci, pogotovo na tržištu rada. Manjkavosti ona još vidi u obrazovanju migranata i sa željenjem konstatira da je ton u diskusiji o migraciji postao grublji: “Pomakle su se granice onoga što se smije reći.”
Polarizacija njemačkog društva
Profesor Clemens Kroneberg to objašnava jačom polarizacijom društva. U Njemačkoj nema više ljudi koji su neprijateljski nastrojeni prema strancima, kaže on. Naprotiv: između 2014. i 2017. zabilježen je čak porast broja ispitanika koji su gajili pozitivne osjećaje prema doseljenicima koji ne dolaze iz zemalja EU-: “Ali dio stanovništva koji je negativno nastrojen prema strancima dobio je drukčiju političku zastupljenost i medijski je zato sada više u središtu diskusije.”
Posebno težak je integracijski proces, kaže, za one koji se ne temelju izgleda ili drugih vanjskih karakteristika prepoznaju kao stranci: “Čak i ako perfektno govorite njemački, ako se više uopće ne identificirate sa svojom zemljom porijekla i ne govorite jezik te zemlje, na temelju vašeg izgleda će vas mnogi kategorizirati kao stranca, a neki vas zbog toga neće prihvaćati.” Ovakva iskustva su, zaključuje, za mnoge doseljenike u Njemačkoj frustrirajuća i pokazuju da je u Njemačkoj još uvijek puno teže postati dijelom društva nego u zemljama poput Kanade i SAD-a u kojima je migracijska pozadina dio definicije nacije.
U Njemačkoj to u teoriji još nije slučaj, ali u praksi već odavno jest. Jer svaki četvrti stanovnik Njemačke ima migracijsku pozadinu, a polovica građana s migracijskom pozadinom ima i njemačko državljanstvo.
