U selima duž grčko-turske granice vlada zabrinutost zbog velikog broja izbjeglica na granici. U međuvremenu sela čuvaju nacionalni gardisti koje obučava vojska. Reporter “Deutsche Wellea” bio je s njima u patroli
Nešto prije ponoći, u malom selu uz grčko-tursku granicu je vrlo mirno i vrlo hladno. Ispred jedine kafane koja je još otvorena okuplja se više uniformisanih muškaraca. Svi izgledaju umorno i napeto. „Nadam se da će sve ostati mirno”, kaže jedan i priča kako je nedavno jedan od njih napadnut nožem. „Idemo”, i svi ulaze u svoja terenska vozila.
Muškarci stari između 40 i 50 godina idu u patrolu. Oni pripadaju lokalnom „Bataljonu nacionalnih gardista”, nekoj vrsti građanske straže koju sad zvanično organizuje, trenira i angažuje grčka vojska. Ova garda nema veze sa samoproglašenim građanskim stražama.
“Idemo u patrole i tražimo izbjeglice i migrante koji su ilegalno prešli grčku granicu”, objašnjava Dimitris.
– A šta se događa kad ih otkrijete?
Dimitris: Zaustavimo ih i obavijestimo policiju.
– Da li koristite oružje?
“U principu smo naoružani. Ali, s obzirom da trenutno nemamo zvanični zahtjev od vojske, u patrole idemo nenaoružani”, kaže Dimitris, ali kasnije priznaje da „za svaki slučaj” imaju oružje kod sebe.
Civili s vojnom opremom
U međuvremenu smo stigli do prvog odredišta, nekoliko kilometara van sela. Terenci usmjeravaju svoja svjetla prema oronuloj kući koja se sad vidi kao da je dan. Unutra nema nikoga, ali ima tragova da se posljednjih dana tu zadržavalo više ljudi.
Ta napuštena kuća je omiljeno odmorište za izbjeglice i migrante koji uspiju da pređu granicu.
– Kako oni znaju za takve kuće?
“Imaju ucrtane rute na svojim mobilnim telefonima. To je još jedan dokaz da Erdogan sve organizuje”, kaže Jorgos.
– A zar to ne bi mogao da bude dobro organizovan krijumčar?
Na to nema odgovora.
Civili pomažu vojsci
Nacionalne garde su zvanično dio grčke vojske i u sadašnjem obliku postoje već od 1982. Ima ih u brojnim grčkim pograničnim područjima, kako na kopnu tako i na ostrvima. Njihova zadatak je da pomognu u odbrani zemlje čime podržavaju vojsku. Svake sedmice vježbaju kod vojske, uglavnom gađanje iz vatrenog oružja.
Vojska im na raspolaganje stavlja oružje koje gardisti drže kod kuće. Oružje i municiju vojska redovno kontrolirše.
“Prosto rečeno”, kaže Dimitris, „mi smo civili opremljeni vojnom opremom, koji vojsci stoje na raspolaganju u svakom trenutku.”
I to ne samo u slučaju ratne opasnosti, kao što je to posljednjii put bilo 1996. zbog krize sa Turskom oko malog nenaseljenog grčkog ostrva Imije.
“Štitimo svoju imovinu”
Vojska za sada nije zatražila pomoć civilnih gardista na grčko-turskoj granici. Zato su oni odlučili da patroliraju po selima. „To je suština”, kaže Dimitris. „Meni je važno da čuvam svoje. Zato sam se priključio.”
Prilikom drugog zaustavljanja, kod jedne lijepe male crkve, čujem da izbjeglice i migranti često za sobom ostavljaju haos, uništavaju stvari, čak podmeću požare. „Mi moramo štititi svoju imovinu. Ali, naravno, činimo to i zbog nacionalnog ponosa. To je naša domovina, to su naša sela”, kaže jedan muškarac. To je i uslov za članstvo u nacionalnoj gardi – oni mogu biti aktivni samo u svom mjestu.
U međuvremenu je prošlo dva sata noću i mi se vraćamo u selo. Sve je prošlo mirno. Nije bilo izbjeglica, nije bilo incidenata. Samo osjećaj nacionalnih gardista da je selo do daljnjega zaštićeno.
