U čekaonici Hitne pomoći, 150 ljudi ima groznicu. Neki od njih samo žele da budu testirani, drugima treba hitni medicinski tretman. Oni koji nisu na rubu smrti moraju čekati šest, osam ili deset sati da vide ljekara. Oni koji moraju u bolnicu možda će čekati cijeli dan na slobodan krevet.
Ljekar sam u Hitnoj pomoći koji radi na Manhattanu i u Queensu; trenutno sam u Queensu. Normalno, uživam raditi ovdje, iako, i kad su vremena dobra, moje kolege i ja liječimo najranjiviju populaciju, s najmanjim osiguranjem. Većina ima hronične bolesti, ne govore jezik i nemaju ni osnovnu njegu.
Ovo nisu dobra vremena, čak ni oni najstariji ljekari ovako nešto ne pamte. Ovdje, krivulja nije ravna. Preplavljeni smo. Bilo je i prošlo “vrijeme testiranja” u New Yorku, a mi smo ga propustili. Kina je upozorila Italiju. Italija nas. Nismo slušali i sada drugi moraju poslušati New York. Za mnoge ljude širom zemlje, virus je još uvijek nevidljiva prijetnja. Ali, unutar njujorških hitnih pomoći, on je zastrašujuće vidljiv.
Svakog dana, u našoj na-brzinu-napravljenoj COVID-19 jedinici, oblačim svoju odoru, stavljam štitnik na lice, tri seta rukavica i masku N95, koju ću tokom svoje dvanaestosatne smjene skinuti jednom ili dvaput, da uzmem kafu i komad hladne pice. Prije pandemije, stavljao sam novu masku prije svakog pacijenta. Sad to ne mogu. Nemamo ih dovoljno. Koža na mom nosu je suha, ispucana i samo što se ne pretvori u rane. Ali, smatram se sretnim. Moja bolnica još ima, kakvu takvu, zalihu maski da zaštiti mene i moje kolege.
Mnogi moji pacijenti očigledno nisu shvatili poruku da ostanu kući, osim ako nije hitna situacija. Njihova groznica i kašalj – sami – nisu dovoljni da budu testirani. Odlaze kući s papirom kako da spriječe širenje virusa, kažem im da se samoizoliraju, a onda kažem “sljedeći”. Ako ga i nisu dosad imali, sad ga imaju. Toliko o okupljanju najviše deset ljudi.
U međuvremenu, moje kolege brinu o kritičnim pacijentima, u odjeljenjima u kojima se čuje samo mašina za kisik, pacijentima koji jedva govore i možda moraju disati s respiratorom.
Početkom marta, rekli su nam da su CPAP i slične mašine koje isporučuju zrak i kisik putem pritiska riskantne, jer aerosoliziraju virus i povećavaju šanse da se i liječnici i sestre koje liječe te pacijente zaraze. Ipak, posljednjih dana, kako respiratora nema, morali smo osposobiti i CPAP mašine.
Obavljamo alarmantan broj intubacija. Naši su ventilatori gotovo svi u upotrebi, a intenzivne jedinice pune. Iako je naša bolnica tu i tamo dobila dodatne respiratore iz drugih bolnica u regiji, tih nekoliko dodataka samo su “rampa”. Hoćemo li uskoro imati pacijente koji dijele respiratore? Ne bismo bili prva bolnica koja je pokušala tu neobičnu i neoptimalnu praksu, koja je počela nakon pucnjave u Las Vegasu, kada je stiglo mnoštvo mladih bolesnika s traumama. Ali, ovi bolesnici s COVID-19 imaju osjetljiva pluća, što dijeljenje respiratora čini mnogo opasnijim. Ipak, već smo započeli s proučavanjem mehanike kako to učiniti, kao posljednji pokušaj….
Sljedeće sedmice, mi više nećemo imati izbora. Stotine onih koje smo vratili kući, u relativno dobrom stanju, mogli bi se masovno vratiti u bolnice zbog respiratornog otkazivanja.
U srijedu sam ponovo sreo pacijenta kojeg sam poslao kući prije sedam dana. Kad sam vidio njegovo ime na ekranu, srce mi je potonulo. Nema još 50 godina, odličnog zdravlja i izgledao je dobro. Sada ne može disati. Rendgenski snimak nije bio olakšanje – definitivno je COVID-19. Morao sam ga primiti u bolnicu, dati mu kisik, mašinu za monitoring srca i krevet.
Prošle sedmice vidio sam stariju ženu na dijalizi. Došla je s blagim kašljem. Ali, vitalni su joj znakovi bili normalni – bez vrućice. Nakon što se rendgen prsa vratio ‘čist’, odlučili smo je poslati kući. No, prije nego što je stigla vožnja, temperatura se povećala na 38.8. Promjena plana. S njenom dobi i složenim medicinskim problemima morali smo je ostaviti.
Sljedeće noći, pored mene su prošla nosila, mlađi ljekar na pacijentici, koju oživljava. Tek nakon što smo proglasili njenu smrt, saznao sam njeno ime. Bila je to moja pacijentica od noć prije. Srce joj je stalo prije nego što je uopće dobila krevet. To je moja “prva smrt od COVID-19”. Od tada se brojevi povećavaju.
Prije nekoliko dana FEMA je napokon stigla pomoći. Donijeli su više testova, nadamo se više respiratora i mrtvačnicu u kamionu – sve je više mrtvih. Nemamo gdje s tijelima. Pitam se hoće li ta pomoć biti dovoljna. Kolege i ja razgovaramo o ovoj pandemiji uz sardonski osjećaj bespomoćnosti. Neki od nas su bolesni. Naša stvarnost se trenutno mijenja. Svakog dana mijenjamo svoj trijažni sistem. Svaki bi dan mogao biti dan kada maske nestanu.
Ne želim vas vidjeti u mojoj bolnici. Ne želim da idete u bilo koju bolnicu. Ne želim da napuštate svoj dom, osim da kupite hranu i zalihe. Ne želim da se testirate na koronavirus, osim ako ne morate biti primljeni u bolnicu.
Za nas, koji smo na prvoj liniji, znajući ko ima COVID-19 neće promijeniti našu sposobnost ili nesposobnost liječenja. Problem je u nedostatku zdravog osoblja, zaštitne opreme, kreveta i respiratora. Test više nije odgovor.
Ako imate blage simptome, pretpostavite da imate koronavirus. Ostanite kod kuće, operite ruke, pozovite ljekara. Ne dolazite u dom zdravlja samo zbog vrućice ili kašlja. Test neće promijeniti našu preporuka da ostanete u samoizolaciji. Ne želimo da se izlažete onima koji definitivno imaju virus.
Socijalno distanciranje, iako i dalje presudno, došlo je prekasno u New York kako bi se spriječila kriza. Možda, samo možda, ekstremne mjere mogu spriječiti da se to dogodi u drugim gradovima širom zemlje.
Unatoč svim tim smrtima, ljekari u bolnici jučer su primili jednu dobru vijest. Pacijent s koronavirusom uspješno je skinut s respiratora nakon dvije sedmice, prvi na našem odjelu. Pobjeda je to za nas i, naravno, pacijenta, prenosi “Radiosarajevo“.
Fred Milgrim je ljekar u New Yorku, a trenutno radi u bolnici Elmhurst.
