Još uvijek nisu poznati svi faktori koji u nekim zemljama dovode do znatno većeg broja smrtnih slučajeva nego kod drugih (iako određene teorije postoje), ali uprkos tome reakcija svake zemlje na ovu krizu bez presedana je i u neku ruku unikatna iako su preduzete mjere vrlo slične, a uključuju primarno izolaciju stanovništva, zatvaranje škola, svih ne-esencijalnih poslovanja…
Zemlje koje su uspijele da zadrže nizak broj zaraženih i preminulih posmatraju se kao potencijalno “uspješni modeli”. Do sada ih je već nekoliko imalo takav status, naročito kada je riječ o azijskim zemljama. Svakako, još uvijek nedostižni i prestižni status ima Kina, jedina zemlja koja je proglasila pobjedu nad korona virusom otvorivši ponovo i provinciju Hubej i epicentar Vuhan. Ipak, pitanje je do kada će Kina uživati taj status jer novi problemi već se gomilaju, a čini se da će tako biti sve dok se COVID-19 u potpunosti ne riješi na ovaj ili onaj način (a injekcija je po svemu sudeći još daleko…).
Naravno, prosto iz ekonomsko-ideoloških razloga mnogi bi voljeli da vide da Švedska zauzme prestižni status “dobre reakcije”, a rjieč je o zemlji gdej je reakcija kao takva gotovo u potpunosti izostala. Podsjetimo, Švedska se odlučila za krajnje drugačiji pristup. Nisu uveli nikakve rigorozne mjere, većina trgovina i dalje radi, škole rade, ali i ljudi umiru, piše “Advance“.
Danima se dnevni broj mrtvih u Švedskoj “vrtio” negdje oko 100, a onda je zadnja tri dana naglo pao na oko 20-ak dnevno. To je bilo sasvim dovoljno da mnogi požure i “švedski model” proglase velikim uspjehom ističući pritom kako je Švedska postupila pametno jer nije žrtvovala vlastitu ekonomiju kao druge (valjda “glupe”) zemlje. Ipak, današnji dan taj pokušaj je, nažalost, osporio s novim brojkama – naime, najnovije brojke govore kako je u Švedskoj broj mrtvih tokom aktuelnog dana rekordan, 114 osoba.
Ipak, sve ovo će jednog dana proći i veliko je pitanje šta će se na kraju sabirati, izgubljeni životi ili izgubljen novac? To je već pitanje koje zadire u etiku i filozofiju, ali posve je aktuelno već i danas. U zemljama poput Švedske mrtvi će se možda otpisati kao oni koji su “ionako bili za umrijeti”, a sabirat će se tragedije živih. S druge strane neki će se ponositi time što su u kritičnom trenutku učinili sve da zaštite ljudski život do maksimuma. Kome je važnije jedno, a kome drugo, valjda na kraju zavisi od toga ko je kakva osoba, kakve ima poglede…
Kada govorimo o zemljama koje se već sada mogu ponositi time da su mjerama odbranile ljudski život, sve češće se spominje i Hrvatska, s razlogom. Iako je danas u Hrvatskoj bio najsmrtonosniji dan do sada, sa šest smrtnih slučajeva (ulazak virusa u pojedine staračke domove doprinosi tome), brojka od ukupno 36 smrtna slučaja izgleda gotovo nadrealno mala kada se upoređuje sa nekim drugim zemljama, pa i sa zemljama sa sličnim brojem stanovnika.
Ipak, postoji jedna zemlja koja je, barem u Evropi, u ovom trenutku apsolutni rekorder kada je riječ o pozitivnim brojkama – to je Slovačka koja do sada ima registrovanih svega 8 smrtna slučaja. Svakako, prije no što išta kažemo po tom pitanju valja imati na umu šta smo rekli za Švedsku. Drugim riječima, sve rečeno u ovoj situaciji može se već sutra znatno preokrenuti. Ipak, u ovom trenutku Slovačka je definitivno slučaj na koji se valja pomnije fokusirati.
Prvi slučaj koronavirusa u Slovačkoj pojavio se donekle kasnije u odnosu na neke druge zemlje, 6. marta (prvi slučaj u Hrvatskoj registrovan je 25. februara). Zarazio se 52-godišnji muškarac koji nije nigdje putovao, ali njegov sin se nedavno vratio iz Venecije pa se vjeruje da je on “nulti pacijent”. Ipak, potencijalni razlog zašto Slovačka danas ima tako mali broj smrtnih slučajeva je ono što se dogodilo odmah nakon što je registrovan prvi zaraženi – premijer Peter Pelegrini, koji je ujedno i privremeni ministar zdravlja (Slovačka je u međuvremenu imala i tranziciju vlasti, Pelegrini je bio na funkciji premijera do 21. marta), uveo je hitno, već iste sedmice, možda i najstrože mjere u cijeloj Evropi. Odmah je obustavljen sav vazdušni, željeznički i autobuski saobraćaj. Odmah su zatvorene sve škole, nije bilo odlaganja. Zatim, uveden je obavezni 14-dnevni karantin za svaku osobu koja se vraća u Slovačku iz inostranstva. Do kraja marta restrikcije su pojačavane, iz dana u dan.
Prvi smrtni slučaj registrovan je 1. aprila, a drugi 7. aprila. Od tada je Slovačka imala još šest slučajeva. Što se tiče broja zaraženih on je takođe poprilično nizak, 977.
Svakako, postavlja se pitanje, kako je Slovačka – koja ima oko 5,5 miliona stanovnika te se nalazi između Mađarske, Austrije, Češke, Poljske i Ukrajine, uspijela da održi ove brojke tako niskim? Neke od ranije iznijetih teorija možda doprinose pozitivnoj situaciji u Slovačkoj. Možda je i nešto više od toga, a šta god da to jeste očigledno spašava živote. Zar nije to dovoljan razlog da se “slovački model” počne intenzivnije proučavati i možda implementirati? Očito nije, jer dok se razne zemlje spominju kao ogledni primjeri, Slovačku, čije su brojke daleko najbolje, mediji i ne spominju… A ako se i spominje onda je to u nešto drugačijem kontekstu, gotovo pa negativnom.
Tako je na primjer američki think-tank Atlantic Council prošle sedmice objavio poveći tekst o Slovačkoj u kontekstu aktuelne krize. U uvodu istog navodi se:
“Privredno i društveno povezana sa ostalim evropskim zemljama, Slovačka se ponovo navikava kako je to živjeti okružen zidovima. Iako je koronavirus kriza izazvala anksioznost u društvu koje se još nije potpuno oporavilo od traumatičnog iskustva življenja pod komunističkim režimom u podijeljenoj Evropi, jače granice koje su došle s krizom mnogima su smanjile zabrinutost”.
Zanimljivo, ali veliko je pitanje šta u ovom trenutku izaziva veću anksioznost, podsjetnik na “komunistički režim” ili vijesti o stotinama mrtvih dnevno?
Neki idu i dalje, francuska organizacija ESSF (Evropska solidarnost bez granica), u svom tekstu proziva Slovačku za “rasistički režim” zbog činjenice da su vlasti naredile zatvaranje i izolaciju pojedinih romskih naselja gdje se pojavio koronavirus. Naime, Slovačka ima popriličnu romsku manjinu, oko 8 posto stanovnika. Iako je diskriminacija prema Romima itekako problem u gotovo svim evropskim zemljama gdje se nalaze, u ovom slučaju reakcije su jednake kao i s ostalim ne-romskim naseljima gdje se virus pojavio.
Slovačka zaslužuje bar neko priznanje za ovo što je postigla na nacionalnom nivou do sada. Hoće li se uspijeti “da izdrži do kraja” ili će joj se dogoditi neki veći propust, tek ćemo vidjeti jer, kako je i poručio za vrijeme zadnjeg obraćanja naciji francuski predsjednik Emanuel Makron, niko ne može znati koliko će ovo trajati.
Svakako, postoji razlog zašto se Slovačka ne spominje. Njene mjere izolacije jače su od evropskog prosjeka, socijalno distanciranje je strogo, a nekima to “miriše” na “režimski postupak”, a i izaziva strah da bi pretjerano spašavanje običnih ljudi moglo rezultovati manjim spašavanjem poslovanja!
To je iduća velika borba – između života i kapitala, i vodit će se svuda. Danas već imamo situaciju da je guverner američke savezne države Njujork, Endru Kuomo, zaprijetio Trampu da će se oglušiti na njegovu naredbu da vrati ljude natrag na posao ukoliko bude i dalje postojala opasnost po njihov život. Što se tiče Švedske , grupa od 22 naučnika objavila je pismo u kojem poručuje kako je “švedski pristup bio neuspješan”.
Priznanje svakako zaslužuje i premijer/ministar zdravlja Peter Pelegrini (Slovak italijanskog porijekla) iz socijal-demokratske stranke SD (bio je zamijenik premijera u administraciji Roberta Fica) koji je brzo reagovao, a da stvar po Slovačku bude još i kompleksnija, zemlja je krajem marta imala i tranziciju vlasti – na mjesto Pelegrinija 21. marta došao je novi premijer Igor Matovič iz konzervativne stranke “Običan narod” – prikladno ime za aktuelnu politiku koju Slovačka sprovodi, jer zaštita običnog naroda od virusa ostala je na vrhu prioriteta i nakon tranzicije vlasti u kriznom periodu. Priznanje zaslužuje i predsjednica Zuzana Čaputova koja je osigurala da tranzicija vlasti prođe glatko. Prema zadnjem istraživanju Slovaci uveliko odobravaju ove mjere pa njih više od 60 posto ima povjerenje u prethodnog premijera Pelegrinija i sada novog Matoviča.
Svakako, još je rano, ova borba će još potrajati i biće vremena za temeljitije analize ko je postupio ispravno, a ko pogrešno. Ipak, ako je ljudski život zaista toliko važan koliko se često tvrdi, a trebao bi biti, Slovačka je pokazala to i primjerom.
