37-godišnji Reza Ashrafi odrubio je glavu svojoj kćerki. I dok brojne slične slučajeve porodice uspiju zatajiti, ovaj je ipak izazvao veliku pažnju na društvenim mrežama i kod tradicionalnih medija.
14-godišnja kćerka počinitelja tog zločina, Romina, kradomice je napustila porodičnu kuću zajedno s jednim 29-godišnjim muškarcem. On je kasnije tvrdio da je u to dijete bio zaljubljen već pet godina. Rominina porodica im je zabranila vjenčanje. Udaja 14-godišnjakinje bi bila moguća uz pristanak oca.
Pet dana nakon Romininog bijega policajci su uhvatili par i vratili djevojčicu njenom ocu. Sudeći po medijskim izvještajima, nakon toga su se stvari razvijale ovako: Rominina majka je u kući čula kako njezin muž od kćerke traži da se ubije – inače će ju on ubiti. Majka ništa nije poduzela kako bi spasila Rominu. A nakon brutalnog ubistva te djevojčice, rodbina je u ime ‘časnog’ oca organizirala njezin pokop.
Diskriminacija žena u Iranu
“Gorka istina je da je patrijarhalna kultura duboko ukorijenjena u iranskom društvu”, kaže književnica i aktivistica za ženska prava Asieh Amini u razgovoru za “DW“. “Ovdje uopće nikakvu ulogu ne igra to koliko su dobro obrazovane iranske žene i koliko su one postigle zahvaljujući svom jakom položaju u civilnom društvu”, dodaje Amini.
Nakon nereda 2009. ona je pobjegla iz Irana i danas živi u Norveškoj.
U sadašnjem političkom sustavu muškarci na svojoj strani imaju ne samo tradiciju, već i zakonodavstvo.
Žene su u Iranu na prvi pogled puno postigle, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama u regiji: u Saudijskoj Arabiji primjerice žene donedavno nisu smjele čak ni voziti automobil. Tek od 2015. u toj zemlji imaju pravo glasa.
U Iranu žene automobile voze još od 1940. A smiju birati ili biti birane od 1963. Svaka druga osoba u Iranu sa univrzitetskom diplomom je – ženskog spola. A kontinuirano raste i broj žena koje podnose zahtjev za razvodom braka ili se sporazumno ‘oslobađaju’ iz nesretne bračne zajednice.
Apsurdni šerijatski zakoni
Ali i za žene u Iranu i u Saudijskoj Arabiji vrijedi jedna te ista stvar: one se smatraju ‘nesamostalnima’, osobama o kojima se neko ‘brine’ – i to zbog zakona koji počivaju na šerijatskom pravu.
Sve važne odluke donose njihovi očevi ili muževi, pa čak i u vezi života i smrti. U islamskom krivičnom zakonu u Iranu na snazi je načelo osvete. A to znači: ukoliko jedna žena postane žrtva nekog zločina, onda otac odlučuje što očekuje počinitelja – osveta (a to je često smrtna kazna) ili pomilovanje.
Koliko je taj sustav apsurdan, najbolje pokazuju slučajevi poput ovoga – ubica djevojčice je istovremeno i osoba koja bi trebala odlučiti o pomilovanju ili osveti. I tu pravosudni sustav u potpunosti zakazuje. Rominin otac Reza Ashrafi se, kako javljaju iranski mediji, prije tog čina informirao kod jednog advokata kakva ga kazna očekuje. I dobio je informaciju: između tri i deset godina zatvora.
Ashrafi pritom nije jedini otac koji je ‘iskoristio’ tu rupu u iranskom pravosuđu. Sudeći po rezultatima jedne studije Iranske policijske akademije, u regijama na zapadu i jugu Irana, tamo gdje tradicija igra veliku ulogu, udio takozvanih ‘ubistava iz časti’ u broju svih počinjenih ubistava je i do 45 posto.
Stravičan kodeks
“U nekom tradicionalnom društvu je pristojnost najvažniji kapital jedne žene”, objašnjava iranska novinarka Mahrokh Gholamhosseinpour.
Muškarca čija žena ili kćerka nisu pristojne ovo društvo odbacuje, ponižava i ignoriše.
Gholamhosseinpour je nekoliko godina istraživala ‘ubistava iz časti’ u Iranu.
Sjećam se jedne djevojčice po imenu Ala, iz jednog sela na jugu Irana. Njena majka mi je rekla da ju je, dok je čuvala ovce, silovalo nekoliko muškaraca iz jednog drugog plemena. Kad su je polumrtvu donijeli natrag u selo, brzo je pala odluka da ju se mora ukloniti.
U mnogim slučajevima otac ili djed nalog za ubistvo ‘obeščašćene’ djevojčice daju njenom bratu ili nekom rođaku. Nakon zločina on onda preuzme odgovornost ili pomiluje počinitelja.
Kod većine takozvanih ubistava iz časti nema žalbe tužitelja ili skrbnika. A ubicu se brzo pušta na slobodu, uz pristanak obje strane, zaključila je Gholamhosseinpour.
Ona danas živi u SAD-u. Rominin bijeg, odnosno otmica vjerojatno ne bi bila okončana njenim ubistvom u slučaju da su ona i njena porodica stanovali u nekom velikom gradu, kaže ova stručnjakinja.
