Nakon isključenja Srbije i Crne Gore na popisu više nema nijedne evropske zemlje iz koje se bez ograničenja može ulaziti u EU, osim možda Gruzije, države koja se nalazi na granici između istočne Europe i zapadne Azije.
Na popisu je ostalo 13 zemalja: Alžir, Australija, Gruzija, Japan, Južna Koreja, Kanada, Kina, Maroko, Novi Zeland, Ruanda, Tajland, Tunis i Urugvaj.
Na sastanku Coreper-a (Odbor stalnih predstavnika zemalja članica EU-a) bilo je prijedloga da se s popisa maknu i Alžir i Maroko, ali to nije naišlo na potporu.
Zemlje članice EU-a odlučile su da će od 1. jula postupno početi ukidati ograničenja za ulazak na svoj teritorij iz trećih zemalja koje imaju sličnu ili bolju epidemiološku situaciju u pogledu koronavirusa.
Krajem prošlog mjeseca zemlje članice usvojile su preporuke s popisom od 15 zemalja iz kojih će se od 1. jula moći ulaziti u EU-u. To su bili Alžir, Australija, Crna Gora, Kanada, Gruzija, Japan, Maroko, Novi Zeland, Ruanda, Srbija, Južna Koreja, Tajland, Tunis i Urugvaj, međutim Bosna i Hercegovina se ni tada nije našla na spisku.
Moći će ulaziti i građani Kine, ali pod uvjetom da Peking ukine ograničenja za ulazak državljana EU-a.
Popis se revidira i dopunjava svake dvije sedmice u skladu s razvojem epidemiološke situacije. Ograničenja za putovanja mogu biti potpuno ili djelomično ukinuta ili ponovno uvedena za zemlje s popisa sukladno promjenama epidemiološke situacije.
Glavni kriterij za ulazak državljana trećih zemalja na područje Evropske unije je broj novozaraženih na sto tisuća stanovnika u tim zemljama, a koji mora u prethodnih 14 dana biti “blizu ili ispod prosjeka EU-a”.
Također se traži stabilan ili opadajući trend novozaraženih. U obzir će se uzimati i pouzdanost i dostupnost podataka u trećim zemljama, kao i mjere koje se te zemlje uvele za građane zemalja Evropske unije.
Za one zemlje koje se nisu našle na popisu, to jest za koje ograničenja za ulazak u EU i dalje vrijede, određene kategorije će kao i dosad moći ulaziti u EU, poput državljana EU-a i članova njihovih obitelji, osoba koje imaju dugoročno prebivalište u EU-u i članovi njihovih obitelji, zatim zdravstvenih radnika, onih koji rade u pograničnim zonama, koji su zaposleni u transportu roba itd.
Preporuke nisu pravno obvezujuće jer nadležnost u upravljanju granicama imaju isključivo zemlje članice, ali su važne zbog potrebe da zemlje članice djeluju koordinirano.
Zemlja članica EU-a ne bi trebala ukidati ograničenja za zemlje koje nisu na popisu, prije nego što se odluka o tome ne donese na koordiniran način.
