Kažu da je sadašnji model – star decenijama i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom.
U modernom društvu treba nam više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o deci, više vremena za kulturu, rekreaciju… obrazlažu Kiping i Hofmann.
A ovih dana Nijemci kreću pregovore o osnovnom ličnom dohotku – više od 100 ljudi dobit će 1.200 eura mjesečno kao poklon, ne mora ništa da radi, a tako će tri godine – cilj je da se vidi da li će i dalje ostati motivisani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškova.
Hoće li Marksova utopija o radu zaista postati stvarnost? U nekim zemljama već postoji skraćena radna sedmica, a i u Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati.
Mašinobravari su u Njemačkoj već, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada sedmično uz niža primanja, a i u drugim zemljama Europe postoje eksperimenti sa smanjivanjem radnog vremena. Taj argument će zasigurno postati odlučujući narednih godina, pogotovo s dolaskom mladih generacija koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drugačije da usklade rad i privatni život (work-life balance).
Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi moglo da radi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo.
Uostalom, već se od 1995. godine broj radnih sati počeo smanjivati.
U Njemačkoj je 1995. bilo 1528 radnih sati godišnje, a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1371 sat.
U Španiji je smanjen s 1.755 sati na 1.691 sat, a u Francuskoj s 1.605 sati na 1.482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati smanjen, i to s 1.856 na 1.725, no u Italiji radi se 354 sata više nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gdje je potkraj devedesetih uveden 35-satna radna sedmica.
Kada je 2017. došao na vlast, Emmmaneule Macron okomio se na 35-satnu radnu nsedmicu i htio da je ukine, ali ta radna satnica ušla je preduboko u srž života da ju je gotovo nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih kompanija koje se ne pridržavaju te satnice i uprkos tome što francuska država godišnje izdvaja oko 12 milijardi eura za one kompanije koje su uvele 35-satnu radnu nedjelju.
