‘Navečer 7. ožujka 2020. primio sam e-mail od upravitelja poslovne zgrade u kojoj radim u središtu Hanoija’, piše za GuardianTran Le Thuy iz Centra za medija i razvojne inicijative Vijetnama. ‘Rečeno mi je da je otac Nguyen Hong Nhunga, 17. pacijenta s Covidom-19 u zemlji i prvi u gradu, večerao na trećem katu zgrade. Iako je dva puta na testu bio negativan na virus, upravitelji zgrade prijavili su njegovu prisutnost vlastima. Izolirano je sedam djelatnika koji su bili u kontaktu s njim i zgrada je odmah očišćena dezinfekcijskim sredstvom.
Do danas je Vijetnam (zemlja od 95 milijuna stanovnika) zabilježio tek 35 smrtnih slučajeva od novog koronavirusa. Odgovor moje poslovne zgrade bio je tipičan za agresivnu strategiju traženja kontakata koju je zemlja usvojila od početka pandemije. Tijekom prve faze, vlada je uspjela brzo i sveobuhvatno prekinuti sve puteve prijenosa virusa. Svaka zaražena osoba bila je hospitalizirana. Osobe u kontaktu s njima pronađene su do četvrtog sloja i izolirane. Njihove domove i četvrti vojska je stavila pod lokalnu blokadu i dezinficirala. Zemlja se zapravo ponašala kao da se radi o biološkom ratu, prenosi “Jutarnji“.
Vijetnam je imao sve elemente za katastrofu Covida-19. Granica s Kinom proteže se na 1.300 km, puno neformalne trgovine odvija se tajnim planinskim stazama, a zemlja ima nedovoljno razvijen zdravstveni sustav (iako dobro funkcionira). Dakle, osim traženja kontakata, zašto je Vijetnam bio toliko dobar u suočavanju s pandemijom?
Glavni je razlog možda način na koji je vlada depolitizirala pandemiju, tretirajući je čisto kao zdravstvenu krizu, omogućivši učinkovito upravljanje epidemijom. Nije bilo političkog motiva da vladini službenici prikrivaju informacije, jer im nitko ne bi prijetio ako bi se u njihovom području pojavili pozitivni slučajevi koji nisu uzrokovani njihovim pogreškama. Nisam čuo ni za bilo kakvu vjersku opoziciju vladinoj strategiji. Budući da je voditelj centra za kontrolu bolesti u Hanoiu uhićen zbog sumnje na korupciju u vezi s kupnjom kompleta za testiranje, a mali trgovci dobivaju novčane kazne za prekomjerno povećavanje cijena maski, vlada je jasno dala do znanja da se javno zdravstvo ne može povezati s komercijalnim interesima.
lobodu informiranja o pitanjima vezanim uz Covid. Iako su vijetnamski mediji u državnom vlasništvu i imaju ideološku kontrolu sličnu onoj u Kini, oni mogu slobodno izvještavati o pandemiji. Kad je član središnjeg teorijskog vijeća središnjeg odbora, zapravo mozak Komunističke partije Vijetnama, zaražen virusom na putovanju u Veliku Britaniju i riskirao da zarazi ministra za planiranje i investicije koji je bio u istom letu kao i on, objavljene su lokacije po kojima se kretao radi traženja kontakata. Ovo je bila još jedna lekcija naučena iz iskustva sa SARS-om.
Moto prve faze bio je da se, ako ostanemo živi, pitanjima bogatstva i ekonomije možemo baviti kasnije. Obični ljudi jesu patili, najviše radnici na određeno: kad god ovih dana naručim Grabcar (verzija Ubera za jugoistočnu Aziju), vozilo koje stigne uvijek je novije i skuplje od onoga na što sam navikao; kako mi je vozač objasnio, oni koji su me prije vozili u svojim jeftinijim automobilima morali su ih prodati kako bi preživjeli, a na tržištu su ostali samo oni s dubljim džepovima.
Ali sada je vlada svoju anti-Covid strategiju preusmjerila prema gospodarstvu. Taktika drugog vala je sofisticiranija. Traženje kontakata i dalje je brzo i agresivno, ali zaključavanje i izolacija su selektivniji; otvoreni su međunarodni letovi za strane radnike, poput inženjera iz južnokorejskog LG-a, koji su potrebni da bi ekonomija funkcionirala.
Za sada se čini da je Vijetnam odagnao prijetnju drugim valom. Pred nama će biti izazovi – trgovine i hoteli u najfinijim ulicama Hanoia i Ho Chi Min Citya ostaju prazni, a Južna Koreja, jedan od najvećih vijetnamskih investitora, forsira da skrati vrijeme za obveznu izolaciju stranih radnika. No, s obzirom na to da je Vijetnam jedna od rijetkih zemalja na svijetu koja trenutno bilježi pozitivan rast BDP-a, navodna primoranost da se bira između gospodarstva i javnog zdravstva, što razmatraju zemlje širom svijeta, čini se posve pogrešnom dvojbom.’
