Ukupno je zaraženo, prema zvaničnim podacima, 86,299 Kineza od COVID-a, a preminulo ih je 4,634. Usporedbe radi, u našoj zemlji do danas je zaraženo 68.293 stanovnika, a preminulo je ukupno 1750 ljudi.
Kako je moguće da je Kina, zemlja u kojoj je sve počelo i u kojoj je sve bilo zaključano, gotovo u potpunosti pobijedila koronavirus? Još su u sjećanjima apokaliptični prizori iz Wuhana, život im se normalizirao, a drugog vala, o kojem mi stalno govorimo, nije ni bilo.
Kako bi shvatili njihov uspjeh, objavljujemo priču Vitomire Lončar, hrvatske glumica, doktorice nauka i profesorice, koja je sredinom oktobra za HRT podijelila svoje dojmove života u Kini.
Vitomira Lončar i njen suprug, redatelj Ivica Šimić, već četiri godine žive u gradu Xi’anu. Nedavno su nekoliko mjeseci bili u Hrvatskoj i povratak u Kinu nije bio baš lagan:
“Najteže se bilo vratiti, prije svega dobiti kartu za ući natrag u Kinu jer avioni rijetko lete. Kad se dobije karta, onda treba dobiti ulaznu vizu. Iako imamo boravak i radne dozvole, morali smo tražiti novu vizu samo za ulazak u Kinu. To je bio dodatni problem, morali smo se testirati prije nego što smo ušli u Kinesko veleposlanstvo. Onda je krenuo put koji je ‘lutrija’, imala sam vizir, dvije maske, dezinficirala sve oko sebe, bojala sam se bilo kome prići. Čuvali smo se prije putovanja, ali taj put je zaista bio neugodan, stalno je bio prisutan strah, jesam li nešto dobila na putu.”
Nakon što je avionom sletjela u grad Xianyang, krenula je cijela procedura, svi su bili maskirani u bijelim odjelima. Prvo su je testirali, potom selektirali prema gradovima kamo se putuje, onda su je smjestili u hotel u karantenu, 15 dana potpune izolacije. Hranu je dobivala ispred vrata, još su je dodatno testirali tri puta, dva puta dnevno mjerili joj temperaturu. Nakon karantene dopratili su je do aerodroma, predali drugoj službi koja ju je proslijedila kroz check-in.
Nastavila je putovanje prema Xi’anu gdje živi i kad je sletjela tamo, sve su putnike opet dočekali novi u bijelim odijelima koji su ih odmah izolirali i stavili u posebne autobuse, odvezli su ih na posebno mjesto gdje je krenula dodatna kontrola. Tek nakon te kontrole uspjela je doći do stana. Do tog trenutka bila je već šest puta testirana, suprug je putovao u drugi grad i pridružio joj se nekoliko dana poslije i ponovno su bili doma u karanteni 14 dana.
“Sveukupno sam bila 28 dana u karanteni koja završava tek kad se ponovno testiraš. Dosad sam testirana sedam puta, suprug šest puta i napokon imamo zelene kodove i možemo se potpuno normalno kretati, život je apsolutno normalan”, rekla je Lončar
Komentirala je testiranje cijelog grada u Kini zbog 12 zaraženih (u tom periodu) naglašavajući da Kinezima ništa nije nemoguće u takvim situacijama. Imaju bolnice u koje dovode ljude koji dođu izvana i koji su Covid pozitivni, suprug medicinske sestre koja radi u toj bolnici je taksist i tako je virus izašao iz bolnice. Imali su 12 slučajeva i odmah su izolirali 370 kontakata. Međutim, to im nije dovoljno i u pet dana su testirali 9 miliona ljudi.
“Kinezi stave štandove, ljudi stanu u red koji jednostavno ide. Svi uredno stoje, čekaju, dođeš na red, uzmu im uzorak, na WeChat sutradan pošalju rezultate i onog časa kad ti pošalju rezultat, tvoj kod pozeleni i onda si slobodan. Oni tako testiraju kompletnu populaciju i tako izdvoje iz ostatka Kine. To je jedini način da se može normalno živjeti. Kod nas je mnogo ljudi i nemoguće je kontrolirati osim da zaista makneš virus iz cjelokupne populacije. Život ne bi mogao funkcionirati jer ovdje ne možeš držati distancu. To je jednostavno nemoguće”, rekla je Vitomira za HRT.
Grad u kojem ona živi poznat je po terakota vojnicima koje je znalo vidjeti i po 460.000 ljudi na malom prostoru i Vitomira podržava sve mjere koje se provode i smatra da su jedini način kako bi se život vrati u potpunu normalnu.
“Nije nam bilo teško 28 dana biti u karanteni jer sad znamo da smo sigurni, da našim studentima, kojih u kampusu ima 28.000, nismo donijeli niti ćemo prenijeti neki virus. U kampusu je odlično organiziran život, od sportskih aktivnosti, plesa do prirode. Slobodno se krećemo i ne moramo imati maske. Potpuno živimo normalno, ali zahvaljujući upravo toj kontroli ulazu u zemlji. Kina je jednostavno blokirala sve oko sebe da virus ne može ući, a unutra je virus riješen”, dodala je.
“Studenti iz kampusa ne mogu izaći bez posebne dozvole što je normalno ako trebaju izaći. Dobro su organizirani i kampusi u Kini su svemirski brodovi u odnosu na hrvatske. Ovdje mladi ljudi žive drugačije, drugačija je kultura, ne može se usporediti sa zapadom i oni sve to normalno prihvaćaju. Njima je sve to normalno, niti ne propituju da bi izašli van jer im je sve organizirano i znaju da se trebaju čuvati”, rekla je Vitomira.
“Kinezima je zdravlje na prvom mjestu, da si siguran i da ćeš biti zdrav je od svega najvažnije. Spremni su sve žrtvovati za zdravlje. Roditelji najviše brinu o zdravlju djece, djeca o zdravlju roditelja i djedova i baka, to je najvažnije”, dodala je.
“Kad dođeš u Kinu moraš instalirati aplikaciju, svaki grad ima svoju aplikaciju. Sve dok nemaš sve testove aplikacija je narančasta, to znači da ti možeš hodati po cesti, ali ne možeš ući u autobus, podzemnu, robne kuće, restorane. Prije ulaska u autobus upališ mobitel, skeniraš kod, pozeleni i možeš ući u autobus”, kaže i dodaje:
“Kontrola koda je jesi li testiran i jesi li negativan. Ako se dogodi da je neko pozitivan, oni detektiraju ko je sve bio oko tebe i izoliraju sve te ljude. Nema prijava kontakata, detektiraju te, izoliraju i tako zapravo rješavaju. Ljestvica prioriteta u zapadnim zemljama je drugačija nego ovdje. Ovdje je na prvom mjestu zdravlje, ne samo tvoje, nego zdravlje tvog naroda. Još nikoga nisam primijetila da je odbio skenirati se, da bi odbio staviti masku pri ulasku u autobus, metro.”
Lončar smatra da ova aplikacija ništa više ne kontrolira ljude nego što to radi Facebook i druge aplikacije na mobitelima. Nema što skrivati tako da joj nije nikakav problem. Kinezi imaju potpuno drukčiji sustav sankcija. Puno jednostavnije rade, ne mora se prijetiti nikakvim zatvorima, za primjer Vitomira je rekla:
“Prođeš kroz crveno, snimi te kamera i ne dobiješ nikakvu kaznu, ne ideš sucu za prekršaje, ali trebaš otputovati u neko mjesto, hoćeš se ukrcati na avion i onda ti lijepo kažu: ‘Oprostite, šest mjeseci se ne možete voziti avionom’ pa sljedeći put onda prođi kroz crveno. Ne možeš ići vlakom i onda 6 mjeseci sjedi doma i razmišljaj hoćeš li opet proći kroz crveno. Na neki način to je sustav mijenjanja navika.
Ono što sam primijetila otkako smo se vratili u Kinu, posvuda su plakati, reklame gdje apeliraju na građane da mijenjaju navike: brinite se za razvoj civilizacije, pranje ruku, nemojte kašljati pred ljudima, a da niste stavili ruku na usta. Kina je mnogoljudna zemlja, imala je drugačiji razvoj nego što su imale zapadne zemlje”, objašnjava Vitomira.
“Godine 2006. bila je ‘gladna zemlja’, razvoj joj je ogroman., 2008. bila je osamdeseta ekonomija svijeta, a sad je druga. Taj razvoj je nezamisliv za nas ljude koji taj razvoj tek trebaju proći. Snažna je akcija da se apelira na promjenu navika kod ljudi. Kina kad odluči, onda je to jednostavno tako”, dodala je za “HRT“.
