U prvoj fazi pandemije čekalo se da virus iz Kine prijeđe i u druge države. Njihovi su se vlastodršci za taj problem pripremili bolje ili lošije. No barem su ciljevi tada bili prilično jasni. Epidemiolozi su znali što prijeti stanovništvu, pa su pripremili prve linije obrane. Identifikacija svih zaraženih, testiranje te izoliranje svih njihovih kontakata trebali su što dulje sprečavati da se virus počne slobodno širiti među stanovništvom. Mnogi su se tada još nadali da će ovu pandemiju biti u cijelosti moguće kontrolirati na taj način. Ako ta prva linija bude probijena, znalo se da nas u drugoj fazi sve čeka neka vrsta karantene jer drukčija obrana od novog i nepoznatog virusa tada još nije postojala. I tijekom velikih karantena postojali su jasni ciljevi. “Lockdown” čitavih država trebalo je osmisliti tako da traje što kraće te da što manje virusa ostane u cirkulaciji među stanovništvom.
Uz to je trebalo razraditi mjere pomoći i ekonomiji kako bi se ublažio udar na njezine aktivnosti. Vrijeme provedeno u prvom “lockdownu” trebalo je iskoristiti i za učenje o samom virusu, uvide u načine prijenosa, bolju procjenu brzine širenja, kao i razjašnjavanje udjela oboljelih i umrlih među svim zaraženima temeljem istraživanja seroprevalencije. Trebalo je istražiti rizik umiranja koji je specifičan za dob i spol, kao i proučiti dugoročne učinke virusa na zdravlje svih zaraženih. Uz to, bilo je važno provesti i zdravstveno prosvjećivanje stanovništva, odrediti potencijalnu učinkovitost postojećih lijekova, ubrzano razvijati cjepiva i utvrditi bolje načine za sprečavanje širenja virusa od samih karantena.
Između dvije loše opcije
Međutim, nakon izlaska iz karantene započela je treća faza pandemije. Znalo se da bi nove stroge mjere obrane od širenja virusa mogle jako naštetiti ekonomiji. Zato je ta treća faza bila i najneizvjesnija, jer nitko nije želio opet u “lockdown”. No s druge strane, nitko nije želio ni ponovnu eksploziju virusa. Vidimo da je sve veći problem te, treće faze, taj što ljudi nisu navikli birati između dvije loše opcije. Pojedinci i grupe, kao i cijela društva, uglavnom žele imati više mogućnosti, pa između njih birati najbolju. No od početka ove pandemije svi smo već dugo zarobljeni između dvije loše opcije. Pokazalo se da virus nije uputno puštati da se slobodno širi, ali mnogima ne odgovara ni stalan život pod mjerama kontrole njegova širenja. S vremenom ljudi tako zarobljeni između dvije loše mogućnosti postaju sve više frustrirani. Zbog toga će mnogi među njima prije ili kasnije početi tražiti krivca za takvo stanje. Tko je, dakle, kriv za cijelu ovu situaciju?
To nije jednostavno reći, jer najprije treba razumjeti da u svijetu milijarda ljudi gladuje. Zbog toga oko devet milijuna ljudi u svijetu umire od gladi svake godine. Preostalih 6 milijardi ljudi baca 30% hrane koju proizvede. To znači da hrane ima sasvim dovoljno da bi se prehranilo cjelokupno svjetsko stanovništvo, ali ne postoji neka globalna koordinacija kojom bi se ona bolje rasporedila među ljudima. No kako je to povezano s ovom pandemijom, te zašto je glad prvi “krivac”? Dok god milijarda ljudi jedva preživljava u ogromnim zemljama koje se još uvijek infrastrukturno i ekonomski razvijaju, zbog gladi u bilo kojem selu mogu odlučiti pojesti bilo koju životinju.
Time mogu pokrenuti još jednu ovakvu pandemiju. Znači, prevencija budućih pandemija poput COVID-19 neće biti osigurana tek zatvaranjem tržnice u Wuhanu ili prelaskom na vegetarijanski način prehrane. Problem je, naime, znatno veći i kompleksniji. Trebalo bi iskorijeniti glad u svijetu. Drugi je “krivac” za pandemiju što ljudi krče i uništavaju staništa drugih vrsta, te se stalno šire i naseljavaju ta nova staništa. U uvjetima kada je broj jedinki drugih vrsta manji, a broj ljudi sve veći, virusi će “skakati” s ugroženih vrsta na nas. Virusi, naime, također nastoje opstati. Sigurnije im za svoj rezervoar imati našu vrstu koja se brzo i uspješno širi cijelim svijetom i brojčano raste, negoli ovisiti o vrstama koje izumiru zbog nas i našeg djelovanja. Zato nas i u budućnosti očekuju nove epidemije i pandemije. U 21. stoljeću već smo imali nekoliko opasnih epidemija, no COVID-19 je prva koja se proširila cijelim svijetom i ovoliko paralizirala brojne ljudske djelatnosti.
Treći “krivac” za ovu situaciju jest činjenica da se proteklih godina moglo znatno više ulagati u prevenciju, te biti bolje pripremljen za mogućnost pandemije. Trebalo je unaprijed raditi na razvoju cjepiva za koronaviruse. Međutim, ulaganje u takve projekte najčešće nije isplativo investitorima. Profit od takvih ulaganja je neizvjestan, jer ulagati treba u dobroj vjeri, s vizijom moguće koristi u budućnosti. Tek tada će se pokazati da je ulaganje u rad na razvoju preventivnih mjera bio dalekovidan i razuman.
Slična je situacija i s drugim nepredvidljivim zbivanjima – potresima, erupcijama vulkana ili čak udarima meteora. Za sve njih znamo da će se s vremenom dogoditi, a vjerojatno postoje barem neke mjere koje bismo mogli početi poduzimati kao čovječanstvo kako bismo umanjili štete. No malo tko je voljan baš danas početi u to ulagati, pogotovo kada se ne zna kada bi nam to uopće moglo zatrebati. Ipak, razmislimo li koliko je novca čovječanstvo tijekom proteklih pola stoljeća uložilo u gradnju naselja i cesta, proizvodnju automobila i tehničkih uređaja ili pak u industriju kozmetike, sigurno se moglo pronaći i sredstava za ulaganje u prevenciju mogućih pandemija, a posebno one novog koronavirusa. No to nije učinjeno, barem ne u dovoljnoj mjeri, pa je tijekom 2020. godine, na žalost, život znatno drukčiji od onoga na koji smo bili navikli.
Četvrti “krivac” našim problemima na koji treba obratiti pozornost je i općenita krhkost svjetske ekonomije, jer već i nekoliko tjedana prestanka brojnih aktivnosti i povlačenja stanovništva u domove, kao i posljedičnog smanjenja osobne potrošnje, može dovesti do snažnih padova BDP-a. Također se sada vrlo jasno vidi i kolika je nejednakost među ljudima u svijetu. Velik dio svjetskog stanovništva ne može preživjeti ni nekoliko tjedana izolacije, već mora raditi. To su neke lekcije na globalnoj razini koje smo do sada mogli naučiti. One su u ovoj pandemiji ukazale na krhkost i osjetljivost ljudske civilizacije na ovakve nepredviđene stresove. Uz spomenute četiri lekcije na globalnoj razini, prvi nas je val pandemije COVID-19 i na razinama pojedinih država naučio barem dvije velike lekcije.
Postojale su države koje su se ozbiljno i dobro pripremile za ovu krizu i dočekale su virus spremne. One su imale i kompetentno i proaktivno upravljanje krizom, te su odlučno onemogućile širenje, a neke su virus čak i iskorijenile unutar svojih granica na dulja vremenska razdoblja. Time su uspjele spasiti brojne ljudske živote. Pritom, nisu morale platiti cijenu ekonomskog pada, već su takve države uglavnom uspjele zaštititi i svoje ekonomije od velikih udara. Međutim, zemlje koje su podcijenile opasnost od epidemije zabilježile su vrlo velik broj mrtvih, a našle su se i u produljenim karantenama nakon tolikih gubitaka, te su i njihove ekonomije pretrpjele velike udarce. Postoji, naravno, nekoliko odstupanja od ovog općenitog pravila, no radi se o iznimkama.
Druga lekcija na razini država, nakon što su se tijekom “lockdowna” zatvorile granice, jest uvid koliko je u 21. stoljeću postalo rizično previše ovisiti o drugim državama. Naime, kada se sve susjedne države zatvore, vrlo je važno biti samodovoljan barem u osnovnim potrebama za očuvanjem ljudskih života i ekonomije. Temeljem toga, moglo se zaključiti da bi za države bilo dobro što više namirivati prehrambene potrebe vlastitom proizvodnjom, umjesto prevelike ovisnosti o uvozu jeftinije hrane iz nekih drugih zemalja. Također, nije razumno ni previše ovisiti o dolasku turista u zemlju, već bi bilo bolje usporedo s turizmom razvijati i druge industrijske grane. One bi trebale biti konkurentne u svjetskim razmjerima. Posebno je pritom korisno razvijati digitalne industrije. One i tijekom pandemija mogu nastaviti s radom, zaposlenici to mogu činiti iz svojih domova, a njihovi proizvodi i usluge mogu se i tijekom “lockdowna” prodavati diljem svijeta. I na osobnoj razini ima pouka. Nalazimo se u sasvim neočekivanoj i još uvijek neizvjesnoj situaciji, gdje nam je prvi val pandemije COVID-19 svima već znatno promijenio živote, a neizvjesnost još traje. Sada se mnogi stručnjaci pribojavaju moguće snage i duljine trajanja drugog vala. Mnogi se sve teže nose s tom neizvjesnošću, pa zato ne treba nikome u ovoj teškoj situaciji prestrogo suditi. Treba pričekati djelotvorna i sigurna cjepiva ili lijekove. Njih može razviti tek djelić ljudi među cjelokupnim stanovništvom, a to su znanstvenici.
Stoga povratak u život kakvog smo poznavali, u kojem smo se rukovali, grlili i ljubili te živjeli između dva velika koncerta, sportske priredbe ili večere u restoranu, sada doista ovisi o tome da neka skupina znanstvenika negdje u svijetu pronađe cjepivo ili lijek. Do tada ćemo živjeti na način koji će nam se činiti suboptimalnim te ćemo morati lelujati između dva loša izbora. Srećom, najave prvih cjepiva već su se pojavile u brojnim medijima. Uz sve ove “krivce” za pandemiju i štetu koju je izazvala, raste i nelagoda oko vjerojatnog scenarija njezina konačnog razrješenja.
Kada znanost uspije nadvladati novi koronavirus, a vjerujem da će se to s vremenom dogoditi, brine me brzina kojom će ljudi nastaviti živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo, a pandemija pasti u zaborav. Dogodilo se to među Europljanima u dobroj mjeri tijekom ljeta 2020., u razdoblju između dva vala pandemije. No svi će njezini uzroci, navedeni u ovom poglavlju, ostati prisutni i dalje. Time će spomenuti “krivci” i dalje pridonositi našoj osjetljivosti prema nekoj novoj pandemiji u 21. stoljeću.
Ta bi pandemija mogla imati znatno teže posljedice, veću stopu umiranja, te zahvaćati i mlađe dobne skupine. Hoćemo li doista naučiti sve ove lekcije te bitno promijeniti svoje ponašanje kao čovječanstvo? Hoćemo li iskorijeniti glad, sačuvati bioraznolikost vrsta, početi više ulagati u prevenciju te aktivno raditi na ublažavanju nejednakosti? Hoće li države početi razmišljati strateški i sačuvati nadzor nad resursima unutar svojih granica koje im jamče samodovoljnost u slučaju nove pandemije? Hoće li ljudi općenito početi jedni drugima manje strogo suditi, a više surađivati i podržavati se? To mi se, nažalost, ne čini vjerojatnim. Zaboravit ćemo lekciju Prije bih predvidio da će se većina ljudi odmah vratiti starom načinu života. On će održavati postojeće nejednakosti, dovoditi i dalje do smanjenja bioraznolikosti, uz perzistirajući problem gladi među najsiromašnijima u svijetu i podcjenjivanje vrijednosti ulaganja u prevenciju.
Mnoge će države svijeta nastaviti razvijati svoje ekonomije na način koji je lakše provesti, umjesto hrabrog i inovativnog razvoja koji je mudar. Ljudi će se i dalje doživljavati kao konkurenti i suditi si međusobno. Zato predviđam da ćemo i u idućim desetljećima biti izloženi opasnosti od pandemija i da bi nas s vremenom mogla pogoditi i neka još opasnija i pogubnija od ove. Time čak i nadvladavanje opasnosti od COVID-19, kada jednom stigne, najvjerojatnije neće značiti i kraj naše borbe s pandemijama u 21. stoljeću.
POUKE KOJE SMO MOGLI IZVUĆI IZ OVE KRIZE
1, Dok god milijarda ljudi u svijetu gladuje, u bilo kojem selu mogu odlučiti pojesti neku životinju i time je moguće pokrenuti još jednu ovakvu pandemiju
2. Ljudi krče i uništavaju staništa drugih vrsta, a kada je jedinki drugih vrsta sve manje, a ljudi sve više, virusi će “skakati” s ugroženih vrsta na nas
3. Proteklih godina moglo se znatno više ulagati u prevenciju te biti bolje pripremljen za mogućnost pandemije. Trebalo je unaprijed raditi na razvoju cjepiva za koronaviruse
4. Sada je jasna krhkost svjetske ekonomije, jer već i nekoliko tjedana prestanka brojnih aktivnosti i smanjenja osobne potrošnje može dovesti do snažnih padova BDP-a. Jasno se vidi i kolika je nejednakost među ljudima u svijetu
5. Neke su se države ozbiljno i dobro pripremile i dočekale su virus spremne. Imale su kompetentno i proaktivno upravljanje krizom. Zemlje koje su podcijenile opasnost od epidemije imaju vrlo velik broj mrtvih, a i njihove su ekonomije pretrpjele velike udarce
6. Sada je vidljivo koliko je rizično previše ovisiti o drugim državama. Kada se države zatvore, vrlo je važno biti samodovoljan barem u proizvodnji hrane. Ne smije se ovisiti ni o turizmu, nego treba razvijati i druge industrijske grane
