Do tada svi stanovnici Adelejda držali su ulazna vrata otključana, vozili su autostopere svojim automobilima i u svakom strancu vidjeli priliku za prijatan razgovor.
Zato i nije bilo neobično što je Nensi Bomon dopustila svojoj djeci – Džejn, Arni i Grantu da sami odu na plažu nedaleko od kuće gdje su živjeli u Adelejdu u Južnoj Australiji u januaru 1966. godine. Najstarija Džejn imala je 9 godina i majka je procijenila da je dovoljno stara da brine o Arni koja je imala 7 i Grantu koji je imao 4 godine. Bila je to nimalo neuobičajno za djecu tokom 60-ih godina i činilo se da ništa nije moglo da pođe po zlu, piše “Istorijski zabavnik“.
Bilo je jutro, 25. januar 1966. i bio je državni praznik. Kako je bilo pretoplo da pješače, djeca su ušla u autobus koji ih je za oko 5 minuta dovezao do plaže. Trojka je iskočila iz autobusa i – zauvijek nestala bez traga!
Nestala djeca
Nensi je očekivala da se djeca vrate oko podneva. Kada nisu stigla ni autobusom koji je prošao u 2 sata, zabrinula se i kada je sa posla došao njen muž Džim koji je radio kao taksista, odmah mu je rekla da se odveze do plaže da ih potraži.
Nakon što se Džim vratio bez vijesti o djeci, on i Nensi su krenuli da obilaze kuće prijatelja i tragaju za mališanima po ulicama na potezu između njihove kuće i plaže, ali ništa nije vrijedilo. Oko 5.30 popodne obavijestili su policiju.
Inspektori su brzo organizovali potragu, ali izgledalo je kao da su Džejn, Arna i Grant nestali sa lica zemlje. Ustanovljeno je da su djeca tog dana do plaže ukupno nosila čak 17 predmeta uključujući odjeću, peškire, torbe, ali nikada nije pronađen nijedan od njih!
Stranci
Na dan nestanka, nekoliko svjedoka na plaži je vidjelo troje dece sa visokim muškarcem plave kose i ispijenog lica, starog između 30 i 40 godina. Činilo se da djeca opušteno pričaju sa čovjekom, izgledalo je da uživaju na plaži, pa su svi pretpostavili da se od ranije poznaju. Nije bilo znakova da su tu protiv svoje volje.
Jedna žena je rekla policiji da je, oko podneva, dok je sjedila na klupi na plaži vidjela troje djece kako istrčava iz okeana, tušira se na obližnjim tuševima da spere slanu vodu i onda odlazi po svoje peškire. Odmah pored njih ležao je sredovječni čovjek i djeca su uskoro počela da se igraju sa njim. Kada je ona ustala i otišla sa klupe, tvrdila je, grupa je i dalje bila na plaži.
Momak i djevojka koji su ležali na peškirima nedaleko, potvrdili su priču žene sa klupe, ali su dodali i da su oni vidjeli kada je čovjek obukao djecu i kada su svo četvoro otišli u pravcu autobusa. Taj detalj su zamaptili jer su pomislili kako najstarija djevojčica izgleda dovoljno odraslo da može i sama da se obuče i da je neobično što to čini neko drugi. U svakom slučaju, ništa nije ukazivalo na to da djeca ne poznaju čovjeka ili da ne odlaze dobrovoljno sa njim.
Problem sa ovim svjedočenjima je taj što niko od svjedoka nije sa sigurnošću mogao da tvrdi da su djeca koju su vidjeli zapravo djeca Bomon. Riječ je mogla biti o bilo koje dvije devojčice i dječaku sličnih godina koji su tog dana bili na plaži.
Nensi i Džim svoju djecu su opisali kao stidljivu. Da razgovaraju sa nepoznatom osobom, a kamoli da se igraju, izgledalo im je nezamislivo! Policija je spekulisala da su djeca čovjeka možda upoznala prilikom prethodnih odlazaka na plažu i da su tako stekla povjerenje u njega.
Ovo je počelo da izgleda naročito vjerovatno nakon što se Nensi sjetila da joj je, nedugo prije nemilog događaja, Arna u šali rekla kako Džejn “ima dečka na plaži”. U tom trenutku majka je mislila da je riječ o drugu sa kojim se igraju i nije obraćala pažnju na to sve do poslije nestanka.
Ipak, roditelji su tvrdili da su djecu učili da ne razgovaraju sa nepoznatima i da, čak i da to jesu učinila, nema šanse da bi dopustila da ih taj stranac oblači.
Potraga koja je digla Australiju na noge
Kako nisu pronašli nijedan trag koji bi otkrio šta se dogodilo sa djecom, policija je pozvala javnost ponudivši nagradu onome ko javi informaciju koja bi dovela do pronalaska mališana. I, uskoro su im telefonske linije bile usijane.
Bomanove su vidjeli u pekari kako kupuju pitu… Troje djece viđeno je kako na uglu nedaleko od lokalnog marketa stoji i razgovara sa tri odrasle osobe… Drugi su se kleli da su djeca jela sladoled nedaleko od plaže… Treći su ih spazili kako pješače pored puta u pravcu kuće…
Slučaj je ubrzo izišao van granica Australije. U novembru iste godine holandski parapsiholog Žerar Kroaset tvrdio je da može da pomogne i doputovao je u Australiju kako bi bio bliže događaju. Ispostavilo se da nije od pomoći jer je mijenjao priču iz dana u dan.
Policija je zbog njega istražila kanalizacione cijevi jer su se, prema Kroasetovim tvrdnjama, tu nalazila tijela poginule djece. Nije pronađeno ništa.
Nakon toga Kroaset je tvrdio da “vidi” ostatke djece skrivene ispod novosazidane zgrade nedaleko od kuće Bomanovih. U vrijeme nestanke tu se nalazilo gradilište i on je vjerovao da su tijela devojčica i dječaka skrivena ispod betonske ploče.
Vlasnici zgrade, naravno, nisu bili radi da ruše zgradu kako bi provjerili navode parapsihologa, ali su popustili pod pritiskom javnosti koja je sakupila 40 hiljada dolara samo da se zgrada demolira. Nisu pronađena ni tijela, ni nikakvi tragovi da su djeca ikada bila tu, a Holanđanin je posramljen otišao nazad u domovinu.
Pisma i prevare
Potpuni stranci slali su pisma Bomonovima u kojima su pisali da znaju gdje su njihova djeca. Oko dvije godine po nestanku primili su pismo od čovjeka koji se predstavio kao “staratelj” koji je tvrdio da su djeca kod njega, da ih je čuvao i da je sada spreman da im ih vrati.
Nensi, Džim i policija otišli su na zakazano mjesto, ali se niko nije pojavio.
Nakon ovoga stiglo je još jedno pismo, koje je navodno napisala Džejn u kome kaže da je “staratelj” želio da ih vrati ali da je, kada je vidio “odvratne detektive” zaključio da su Bomanovi izdali njegovo povjerenje i odustao.
Pisma od njega više nisu stizala. Godine 1992. kada je tehnologija dovoljno uznapredovala, otkriven je identitet čovjeka koji ih je pisao. Riječ je bila o 41-godišnjem muškarcu koji je u vrijeme nestanka bio tinejdžer i sve je smislio kao šalu. Zbog protoka vremena, naknadno nije osuđen zbog ovog djela.
Sadržaj jednog drugog pisama prenio je Alan Vitiker u knjizi “Potraga za djecom Bomonovih”.
– Vaša djeca su živa. O njima se dobro brine jedna starija gospođa koja dosta loše govori engleski – pisalo je u anonimnoj dojavi.
Ipak, na kraju, nijedno od pisama nije donijelo bilo kakve konkretne tragove ili informacije.
Nestanak koji je promijenio Australiju
Australijska policija nikad nije prestala da traži djecu Boman. Nekoliko serijskih ubica iz te države bilo je osumnjičeno za njihovu otmicu, ali nikada nisu uspjeli da ih povežu sa slučajem.
Usprkos decenijama koje su prošle, policija u Adelejdu kaže da otprilike na svaka četiri dana dobiju poziv sa navodnim informacijama o troje nestale djece. 2018. raspisana je nagrada od milion australijskih dolara za svakoga ko donese informacije koje bi dovele do rješavanja ovog starog slučaja.
Uvijek se brzo ispostavi da je riječ o lažnoj uzbuni.
U godinama koje su uslijedile Džim i Nensi su se razveli pod pritiskom tuge. Nijedno više nije imalo djece. Iako stručnjaci vjeruju da su Džejn, Arna i Grant odavno mrtvi, oboje su ostali da žive u istom gradu, u nadi da će im se djeca jednoga dana vratiti.
Nensi je umrla u septembru 2019. kada su joj bile 92 godine. Džim je još uvijek živ.
