Ali situacija u Mjanmaru svakako nije ograničena samo na Mjanmar, ne može ni biti kad govorimo o zemlji koja ima takvu stratešku važnost. Pogledajmo samo izuzetan geostrateški položaj ove zemlje – na sjeverozapadu graniči s Bangladešom i Indijom, Kinom na sjeveroistoku, Laosom i Tajlandom na istoku i jugoistoku, dok na jugu i jugozapadu ima izlaz na Bengalski zaljev i Andamansko (Burmansko) more.
Položaj je od velikog značaja, a taj značaj dodatno je augmentiran kada se promatra u kontekstu sve većeg geopolitičkog sraza između Kine i SAD-a jer bitka za utjecaj nad jugoistočnom Azijom već je godinama u tijeku, a u zadnje vrijeme je eskalirala otkako je SAD otvoreno prezentirao Kinu kao rivala, a ne više kao neophodnog partnera.
Po broju stanovnika Mjanmar (oko 53 milijuna stanovnika) je nešto manji od Tajlanda (oko 66 milijuna stanovnika), ali na prostoru Mjanmara se puno toga “kuha”. Indija je naročito zabrinuta pošto vjeruju (često točno) da se upravo u Mjanmaru nalaze uporišta separatističkih skupina koje predstavljaju opasnost po njen sjeveroistok. Indija je također uvjerena da Kina ovdje “vuče konce” i samim time status Mjanmara za nju je već dugo vremena od velike važnosti – naročito sada kada se ispostavilo da napetosti između Pekinga i New Delhija mogu eskalirati i do oružanog sukoba, pa makar se taj sukob vodio na jednom od najnepristupačnijih mjesta na svijetu.
Ukratko – mnogima u ovoj situaciji jako je važno znati kako će se dalje razvijati odnosi između Mjanmara i Kine, odnosno hoće li Mjanmar pasti pod utjecaj Pekinga i tako postati kineska “odskočna daska” (ili pak linija obrane) po pitanju spomenutih geopolitičkih rivalstva.
Dakle, kakav je odnos između Kine i Mjanmara? Recimo “dobar” – svakako bolji nego, primjerice, odnos između Kine i Vijetnama. No, postoji poprilična doza nepovjerenja, a Mjanmar već neko vrijeme sluti da polako upada u kinesku “kreditnu zamku”.
Povijesno gledano dvije zemlje su povezane kulturološkim poveznicama. Oba jezika dolaze iz iste jezične obitelj, kao i narodi. Kroz povijest je bilo i ratova, a kasnije je Burma (bivši naziv za Mjanmar) bila britanska kolonija (koja je plaćala danak kineskoj dinastiji). Prometnica koja povezuje Mjanmar i Kinu izgrađena je tijekom Drugog svjetskog rata.
1949. tadašnja Burma bila je prva ne-komunistička zemlja koja je priznala Narodnu Republiku Kinu. Iduće godine uspostavljaju se diplomatski odnosi, a 1954. dvije zemlje potpisuju sporazum o nenapadanju i suradnji.
U širem globalnom kontekstu Burma je zadržala neutralnu vanjsku politiku 50-ih i 60-ih godina. Odnosi su zaoštreni 1967. nakon što su izbili anti-kineski nemiri (nešto što se sporadično događa na ovom prostoru), ali se ponovno popravljaju 70-ih godina.
Ključan događaj u povijesti ove zemlje bila je 1962. kada je izveden vojni udar (Burma je inače bila neovisna zemlja od 1948., odnosno otkako su joj saveznici dali neovisnost). Od onda se Burma nalazila pod vlašću vojne diktature. Službena vladajuća (i jedina stranka) zvala se BSPP (Burmanski socijalistički program).
Je li to zaista bila “socijalistička” vlast? Možda tek donekle. Službena ideologija zvala se “burmanski put prema socijalizmu” – – zvuči poznato? Da, brojne azijske zemlje usvojile su svoje “puteve” prema socijalizmu koji su se često pretvorili u teške devijacije.
Desetljeća vladavine vojne hunte obilježena su snažnim izolacionizmom, anti-zapadnom retorikom, ali i programima koji bi se mogli nazvati socijalističkima. Ipak, bila je to prije svega kruta vojna diktatura.
U Burmi je u to vrijeme egzistirala (u ilegali) i “prava” komunistička opcija – Komunistička partija Burme (koju je podupirao Peking).
U retrospektivi, možda je upravo takva vojna diktatura razlog zašto je Mjanmar opstao kao država. Naime, odmah po dobivanju neovisnosti 1948. u Burmi su izbili sukobi, ne jedan, ne dva, već jako puno sukoba, nešto što bi se moglo opisati kao “deseci građanskih ratova” u jednom velikom. Razne etničke skupine, kojih je mnogo, počele su se međusobno sukobljavati diljem zemlje, tražeći neovisnost, autonomiju, federaciju, samoopredjeljenje…
Taj interni konflikt u Mjanmaru traje i dan danas unatoč činjenici da je zemlja 2008. podijeljena na autonomne samoupravne zone, brojne skupine i dalje nisu zadovoljne. Zapravo Mjanmar se u nekoj vrsti građanskog rata nalazi već više od 7 desetljeća.
Je li vojna diktatura nakon dolaska na vlast uspjela stabilizirati zemlju? Je, donekle, ali nikad ne sasvim. A koliko je vojna hunta bila na vlasti, sve do 2011.? Da, ali ne na isti način kao prvih godina. Naime, 1988. u Burmi je buknuo veliki ustanak protiv vojne diktature (poznat po nazivu “8888 ustanak” – pošto su se neki ključni događaji zbili 8. kolovoza 1988).
Ustanak je potrajao nekoliko mjeseci. Kako je prošlo? Vojska je ugušila ustanak u krvi (broj mrtvih znatno varira – od 350 pa do 10,000), ali je ipak pristala i na neke velike ustupke. Kao prvo s vlasti je sišao diktator Ne Win koji je vladao još od 1962. (zapravo i od prije vojnog udara vlada, bio je premijer od 1958. godine).
Dakle, vojna vlast je popustila i dozvolili su čak i višestranački sistem. Zašto se onda govori da je vojna vlast vladala sve do 2011. ako je već nakon ustanka 1988. dozvoljeno višestranačje? Zato jer su se brzo “predomislili” nakon tih ustupaka. Naime, Burma je imala izbore još 1990. i na tim izborima je uvjerljivu pobjedu odnijela Aung San Suu Kyi sa svojom strankom NLD (Nacionalna liga za demokraciju).
Aung San Suu Kyi se pak istaknula upravo za vrijeme 8888 ustanka, ali ona nije bilo tko – Aung San Suu Kyi je najmlađa kćer burmanskog “oca nacije”, Aung Sana. Aung San bio je istaknuti anti-imperijalistički vođa koji je pridonio osamostaljenju zemlje od Britanije. Ubijen je u atentatu sa svega 32 godine (6 mjeseci prije no što je Burma postigla neovisnost).
Što je bilo na izborima 1990. godine? Aung San Suu Kyi i njena stranka NLD osvojili su 58,7% glasova. A “vojna stranka”? Vojna stranka NUP (Stranka nacionalnog jedinstva) osvojila je svega 21,2%. I što je vojska učinila? Odlučili su jednostavno da neće priznati izbore (baš to napravili su i sad – izbore održane krajem 2020. proglasili su nepravilnima i 1. veljače 2021. preuzeli su vlast).
Aung San Suu Kyi su 1996. uhitili i stavili je u kućni pritvor. Rečeno joj je da može napustiti zemlju pod uvjetom da se više nikad ne vraća, što je odbila. Provest će 15 godina u kućnom pritvoru te je u tom periodu postala simbol borbe za demokraciju, kako u Burmi tako i u cijeloj jugoistočnoj Aziji. Na kraju je, naročito kad je počeo jačati američki pritisak, vojna vlast ipak odustala te su dozvolili nove izbore 2011. Stranka NLD bojkotirala je izbore, no Aung San Suu Kyi će svejedno uskoro postati vodeće ime i faktor tranzicije Mjanmara iz diktature u demokraciju – sve do sada.
Svijet, naročito Zapadni svijet, bio je oduševljen činjenicom da se Mjanmar transformira u demokraciju pod vodstvom Suu Kyi. No, uskoro se percepcija o njoj počela donekle mijenjati, naročito nakon što je odbila osuditi vojni progon mjanmarske muslimanske manjine, Rohingya.
I taj pritisak koji se počeo stvarati na nju zapravo je doveo do još veće povezanosti između Mjanmara i Kine (koja Mjanmaru nije ništa prigovarala). Što se pak tiče odnosa između Kine i vojske u Mjanmaru, to je jedan opširan i intenzivan odnos. Kao prvo, gotovo sva vojna oprema koju koristi vojska Mjanmara je zapravo kineska. Nadalje, suradnja uključuje i kineski pristup pojedinih mjanmarskim morskim lukama što kineskoj vojsci daje pristup Bengalskom zaljevu.
Mjanmarska liderica Aung San Suu Kyi 2019. sastala se u Pekingu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom i tamo se dogovarala intenzivnija suradnja. Ništa od toga nije prošlo neopaženo na Zapadu koji je odjednom počeo još oštrije prozivati Suu Kyi zbog genocida nad Rohingya muslimanima, medijskim slobodama u zemlji itd. Jasno, geopolitika koja leži u pozadini uvijek je ta koja određuje koliko je tko nekome “drag”, a čini se da Suu Kyi poprilično zamjerila SAD-u sve boljim odnosima prema Kini.
A vojna hunta koja je sad preuzela vlast? Je li vojna hunta više ili manje sklona Kini no što je bila Aung San Suu Kyi? Teško je reći, zapravo prerano je za reći. Činjenica jest da su Rusija i Kina 3. veljače blokirale u UN Vijeću sigurnosti rezoluciju koja je imala za cilj oštro osuditi vojni udar.
Nekoliko dana kasnije Kina je osudila uhićenje liderice Suu Kyi te su zatražili njeno puštanje. A tko je sad uopće na čelu Mjanmara? Lider vojne hunte je Min Aung Hlaing. Što znamo o njemu? Studirao je pravo u Yangonu 70-ih. Od 1974. je u vojsci. Od 2011. na čelu vojske. Trenutačno pod sankcijama zbog progona Rohingya manjine. No, gdje će se “okrenuti” tek će se vidjeti, za sad možemo samo nagađati.
Zanimljivo je pogledati i kineski komentar na prosvjed pred kineskom ambasadom 16. veljače u Yangonu. Naime, prosvjednici su se tad okupili pred kineskom ambasadom prozivajući Peking za potporu vojnoj hunti u Mjanmaru. Oglasio se i kineski ambasador u Mjanmaru, Chen Hai, rekavši: “Aktualna događanja u Mjanmaru apsolutno nisu ono što Kina želi. Tvrdnja da Kina podupire vojnu vlast u Mjanmaru je smiješna glasina”.
Čini se da će se odnosi tek trebati “posložiti”. Kina i Mjanmar pod vojnom vlašću mogli bi postati bliski saveznici ako Zapad bude vršio pritisak na vojni vrh. Ti pritisci, pokazalo se, uvijek vežu Mjanmar i Kinu, bez obzira je li na vlasti civilna i vojna vlast.
Je li moguće da je netko sa Zapada potaknuo vojni udar ne bi li zaustavio pozitivan razvoj odnosa između Pekinga i Aung San Suu Kyi? Bit će i takvih teorija, ali one imaju jako malo uporišta. Naravno, ako se vojna vlast ustabili, odnosno ako aktualni prosvjedi budu ugušeni (upravo ih se guši u krvi), onda će i SAD pokušati adaptirati se na novu stvarnost jer zadnje što im treba je totalno pro-kineski Mjanmar.
Ali gledajući unatrag zadnjih desetak godina Mjanmar je zapravo sve vrijeme nastojao donekle smanjiti svoju ovisnost prema Kini, izlazeći u susret Indiji, Japanu, SAD-u… Mogu li to nastaviti i sada kada su se ulozi znatno povećali, kada se SAD i Kina približavaju točki sve većeg sraza? Svakako će pokušati, ali situacija u Mjanmaru još uvijek je nepredvidiva. Ako Bidenova administracija zaključi da je prevelik rizik imati vojnu vlast u Mjanmaru možda će krenuti s agresivnijom potporom za prosvjednike (uz uvođenje sve većih sankcija vojnoj vlasti), a to će pak vojni vrh neminovno okrenuti snažnije prema Kini i onda bismo mogli dobiti situaciju koja će po stanovnike Mjanmara biti najgori mogući scenarij – da postanu arena “sukoba preko posrednika” između Kine i SAD-a. U tom slučaju stvari bi mogle brzo izmaknuti kontroli, a oni brojni “mali građanski ratovi” koji i dalje traju diljem zemlje mogli bi se spojiti u jedan veliki.
