Nacionalsocijalistički diktator Adolf Hitler i njegovi generali mjesecima su radili pripremajući se za ovaj trenutak. U nedjelju, 22. juna 1941. godine, došlo je vrijeme: u 3.15 sati, Wehrmacht je napao Sovjetski Savez. Bez objave rata, bez obzira na ugovor o nenapadanju, takozvani Pakt Hitler-Staljin.
Više od tri i pol milijuna njemačkih i savezničkih vojnika, podržanih topništvom, zrakoplovstvom i tenkovima, napadaju – brzo, masivno, nemilosrdno. Zrakoplovstvo bombardira sovjetske avione već na zemlji. Borbena linija između Baltičkog i Crnog mora proteže se na 1.600 kilometara. To je najduži front u povijesti.
Napad, vojnike Crvene armije zatiče nespremne. “Čak su izlazili u pidžamama, a zatim pucali. Bili su potpuno iznenađeni”, sjeća se bivši vojnik Wehrmachta Gerhard Goertz u videu na internetskom portalu suvremenih svjedoka iz Muzeja istorije u Bonnu. Sovjetski šef države i stranke Josef Staljin odbio je upozorenja. Rekao je da ne vjeruje da bi se Hitler usudio napasti gigantsko carstvo i nije pravovremeno izvršio mobiliziciju.
Njemačka propaganda opisuje napad kao preventivni protiv neposredne vojne agresije boljševika. U stvarnosti Hitler vodi kampanju bezobzirnog, beskrupuloznog osvajanja. Diktator sanja o novom ‘životnom prostoru’ na istoku za Nijemce. O Velikom njemačkom carstvu, od Atlantika do Urala.
Hitlerov rat kao križarski rat
Hitler rat vidi kao borbu za opstanak svjetonazora i rasa, kampanju protiv Sovjetskog Saveza kao križarski rat protiv ‘svjetskog židovstva’ i komunizma. Znakovito je da se velika ofanziva odvija pod kodnim nazivom “Operacija Barbarossa”. Aluzija na cara Friedricha I (1122. – 1190. godine), zvanog Barbarossa (crvena brada). On je odveo Rimsko-njemačko carstvo u Križarski rat.
Hitlerova bojišnica se pokazala kao vojni masovni zločin. Mnogi vojnici obilježeni ispiranjem mozga filozofijom “krvi i tla”, vjeruju da su kao „arijevska rasa” superiorniji od slavenskih naroda. “Naši nadređeni su nam stalno govorili da su Rusi podljudi, da nisu obrazovani”, kaže bivši vojnik Wehrmachta Herbert Baier na internetskom portalu svjedoka suvremenog doba.
“Hitlerov rat protiv Sovjetskog Saveza bio je rat uništenja jer ga je, osim vojnih ciljeva, zanimalo ideološki utemeljeno, planirano uništavanje cijele države i njenog stanovništva”, rekao je povjesničar Chris Helmecke iz Bundeswehrovog Centra za vojnu povijest i sociologiju u Potsdamu u razgovoru za DW. “U svojoj sveobuhvatnoj zločinačkoj dimenziji, njemačko-sovjetski rat ima jedinstveno obilježje u povijesti.”
Zlostavljanje ratnih zarobljenika
5,6 milijuna sovjetskih vojnika zarobljeno je u Njemačkoj i angažirano na prisilnom radu. 3,3 milijuna ih je pri tome izgubilo život. SS jedinice progone židovsko stanovništvo na okupiranim teritorijima, uz podršku Wehrmachta.
Židove su izvlačili iz kuća i morali su sa sobom ponijeti lopatu da bi iskopali vlastiti grob, kaže svjedok i bivši vojnik Willi Hein u videu iz Muzeja istorije. „Tada u njih pucala poljska žandarmerija”, kaže on. Uz to se izdavana i takozvana ‘naredba povjerenika’. Njome je bilo propisano da se politički komesari Crvene armije trebaju pogubiti nakon zarobljavanja.
Kod njemačkih osvajača u početku je vladala sigurnost u pobjedu. Wehrmacht zauzima Ukrajinu, Bjelorusiju i baltičke države. Vjeruje se da će uskoro zauzeti i Moskvu. Ali ne polazi za rukom uništiti Crvenu armiju u srži, na takav način da ona više ne može pružiti nikakav otpor. Dolazi do krvavog višegodišnjeg rata. Wehrmacht je nedovoljno pripremljen za oštre hladne zime s temperaturama do minus 50 stupnjeva.
Nema strategije za dugotrajni rat
Hitler je mnogo potcijenio sovjetskog protivnika, tako glasi zaključak povjesničara Chrisa Helmeckea. “Zapravo, vojnici Crvene armije borili su se žilavo i ustrajno. Njihovi su zapovjednici neprestano učili”, kaže on. Pretpostavljalo se da “Sovjetski Savez može biti srušen u velikom munjevitom ratu s bitkama u blizini granice. Nisu postojali daljnji planovi za mogući neuspjeh ovog koncepta.” Uz to, njemačko gospodarstvo nije bilo usmjereno prema dugotrajnom ratu, objašnjava Helmecke. “Jednostavno nije bilo resursa.”
Najkasnije porazom u bitci za Staljingrad 2. februara 1943. godine, Hitlerovi planovi za osvajanje nisu uspjeli. Njemački je Reich preuzeo rat na dva fronta protiv zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza. Neuspjeh poduhvata Barbarossa smatra se prekretnicom Drugog svjetskog rata (1. septembra 1939. – 8. maja 1945.). “Gledajući unatrag, može se reći da je rat već 1941. bio strateški izgubljen”, kaže povjesničar Helmecke.
Posljedice se mogu osjetiti u Srednjeistočnoj Europi do danas. Od pomicanja granica do sjećanja. “Rat je živ u postsovjetskim državama, pri čemu ne mislim samo na Rusku Federaciju”, kaže ravnatelj Njemačko-ruskog muzeja Berlin-Karlshorst Jörg Morré za Deutsche Wellea. “Svi ovi tragovi – mrtvi, teško traumatizirani, ozlijeđeni, protjerani koji su nakon rata morali živjeti negdje drugdje. Sve je to sadržano u obiteljskim pričama i sada u trećoj, četvrtoj i petoj generaciji”, kaže on.
Pomirenje među ljudima
Krvava prošlost igra stalnu ulogu u bilateralnim odnosima sa državama bivšeg Sovjetskog Saveza – prije svega na političkoj razini. Na nivou vlada se kaže: “To ne možemo zaboraviti”, kaže ravnatelj Njemačko-ruskog muzeja. “Ali ovo je više oblik korištenja povijesti za političke napore koji su trenutni”, kaže on.
Jer, prema Morréovom mišljenju, postoji pomirenje unatoč golemoj patnji – čak i bez zadrške: “Ja smatram da je to zapanjujuće. Pogotovo na razini ljudskih susreta.” Naravno, kako on kaže, priče se ne zaboravljaju. “A ako mi Nijemci rado proaktivno započinjemo s raspravom o krivnji, dopušteno nam je to. Ali to se uopće od nas ne traži. Zbog toga kažem da je gesta pomirenja zaista bez zadrške”, prenosi DW.
