Kako su upozorili, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska počinioci zlodjela po pravilu se glorificiraju, dok se preživjelima zabranjuje ili se energično odvraćaju od postavljanja spomen-obilježja žrtvama.
Smatraju da je ključno, u smislu vladavine prava, restorativne pravde i pomirenja, braniti ljudsko pravo na istinu i na memorijalizaciju.
“Preživjelima iz koncentracionog logora Omarska u općini Prijedor, na primjer, ne dozvoljava se postavljanje spomen obilježja žrtvama. Omogućeno im je samo okupljanje na mjestima događaja nekoliko sati jedan dan svake godine kako bi održali komemorativne govore i položili cvijeće pred ozloglašenom bijelom kućom gdje su zatočenici mučeni i ubijani”, podsjećaju u pismu.
Njihova nastojanja da sačuvaju bijelu kuću i okolno zemljište te da na tom mjestu naprave spomen obilježje i edukativni centar se blokiraju. U Prijedoru, kako navode u pismu, postoji spomenik pripadnicima Vojske Republike Srpske, ali se u tom istom gradu članovima porodica ubijenih zabranjuje postavljanje spomen obilježja žrtvama, uključujući više od 100 djece koja su ubijena.
“Najmanje 122 zatočenika u koncentracionom logoru Barutni magacin, u blizini Kalinovika, su prisilno odvedena na egzekuciju 5. augusta 1992. godine, 42 žrtve još uvijek nisu pronađene ni identificirane. Članovi porodica traže da se taj objekat zaštiti i da se osnuje spomen muzej u glavnoj zgradi koja se koristila za držanje zatočenika, ali su njihovi naporni onemogućeni”, dodaje se u pismu.
Ističu da pažnji visokog predstavnika ne bi smjelo promaći da na ulazu u Kalinovik, tačno uz put od logora, posjetioce dočekuje trometarski mural ratnom zločincu bivšem generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, a koji je zaštićen impozantnom čeličnom ogradom. prenosi “N1“.
Radna grupa za BiH stoga je zatražila od visokog predstavnika da pruži podršku preživjelima i članovima porodica te iskoristi bonske ovlasti i uspostavi zaštićena nacionalna spomen mjesta.
Predložili su da ta spomen mjesta budu postavljena u Omarskoj i Barutnom magacinu na sličan način kakav je Memorijalni centar Srebrenica koji je uspostavljen u periodu između 2000. i 2007. godine na osnovu četiri odluke koje su donijela četiri visoka predstavnika koji su se sukcesivno smjenjivala na toj poziciji.
“Postoje brojna druga mjesta gdje su počinjena zlodjela u Keratermu i Trnopolju (u općini Prijedor), u kući u Pionirskoj ulici, kući na Bikavcu i mezarju Stražište (u Višegradu), te na raznim lokacijama u Foči koje je također potrebno zaštiti u skladu sa željom udruženja preživjelih”, dodali su.
Naveli su da je još jedna lokacija koju je potrebno označiti i zaštititi bivša Koštana bolnica (trenutno napuštena), mjesto koncentracionog logora u Stocu gdje je uništena ploča posvećena žrtvama. Udruženja preživjelih su tražila da se ovo mjesto zaštiti kao spomen mjesto, ali su spriječeni u svojim nastojanjima.
Prema Presudi Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Hrvatsko vijeće obrane (HVO) izvršilo je prenamjenu Koštane bolnice kako bi se koristila kao mjesto nezakonitog zatočenja bosanskih Muslimana iz ove zajednice, zatočenika koji su bili izloženi redovnom teškom premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju i ubistvima.
Šest visokih dužnosnika takozvane Herceg-Bosne osuđeno je za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu s ciljem da se protjerivanja muslimanskog stanovništva s teritorije na koju je Herceg-Bosna (kao dio “Velike Hrvatske”) polagala pravo. Koncentracioni logor u Koštanoj bolnici u Stocu je bio dio tog eliminacionističkog zločinačkog poduhvata.
Danas, usprkos nedavno donesenim dopunama Krivičnog zakona BiH kojim je zabranjeno negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca, brojne provokativne statue, ploče, plakati, murali i slogani u Republici Srpskoj i dalje ukazuju na to da su počinioci genocida i drugih zločina heroji, upozorava Radna grupa za BiH.
“Veličanje ratnih zločinaca, slavljenje njihovih zločina i zabranjivanje spomen obilježja za žrtve u Republici Srpskoj se mogu posmatrati kao strategija zastrašivanja i ponovne traumatizacije preživjelih kako bi se spriječio njihov povratak u domove i zajednice iz koji su nasilno protjerani”, smatraju.
Na taj način, Republika Srpska nastavlja s provođenjem aktivnosti započetih 1992. godine, da se ostvari etnička homogenost i gnusnih nastojanja koja su presuđena kao genocid i zločini protiv čovječnosti. Takve prakse predstavljaju kršenje Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma kojim se osigurava pravo na povratak izbjeglica, stoji u pismu upućenom Schmidtu.
Pored toga, negiranje genocida, glorificiranje ratnih zločinaca i slavljenje genocida, jasni su pokazatelji da bi se zlodjela mogla ponoviti, zbog čega je to pitanje od najveće hitnosti budući da takve negatorske prakse zatvaraju mogućnost restorativne pravde i onemogućavaju budućnost preživjelima.
“Zaštićena nacionalna spomen mjesta koja mi predlažemo bi se samim svojim postojanjem odupirala negiranju i počela podizati nivo spoznaje i mijenjati društvenu svijest u Republici Srpskoj u pravcu mogućnosti pomirenja”, stava su potpisnici.
Podsjetili su Schmidta da je u svojim javnim nastupima aludirao na istinske napore u Njemačkoj da se izađe na kraj s prošlošću. Postojao je istinski javni konsenzus u pogledu potrebe da se osiguraju spomen obilježja za žrtve holokausta i protiv fašizma.
Od “Spomenika ubijenim Jevrejima Evrope” u Berlinu, do “Spomenika protiv fašizma” u Hamburgu-Harburg i “Stolpersteinea”, Njemačka je prihvatila oblike memorijalizacije koji imaju duboki smisao.
“Uz korištenje bonskih ovlasti, vjerujemo da će zaštićena nacionalna spomen mjesta kojima se priznaju progon i patnja žrtva genocida uskoro postati realnost u Bosni i Hercegovini”, zaključak je pisma koje je ustupio jedan od članova Radne grupe za BiH profesor filozofije i studija holokausta i genocida na Univerzitetu Southern Connecticut David Pettigrew.
Ovu inicijativu podržao je predsjednik Udruženja “Istina-Kalinovik ’92” Samir Vranović koji je također apelirao na visokog predstavnika da bivši koncentracijski logor Barutni magacin koji se nalazi u općini Kalinovik proglasi zaštićenim spomen mjestom kako bi se izgradio memorijalni centar i osnovao muzej za obrazovanje budućih generacija o istini.
Još jedan član Radne grupe za BiH profesor na Univerzitetu u Arizoni Esad Boškailo upozorio je da sveprisutno negiranje genocida i drugih zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini drži i preživjele i počinioce u krugu očaja koji blokira stvarno liječenje do koga može doći samo uz potpuno priznavanje, odgovornost i pravdu.
“Trideset godina kasnije, nova generacija u Bosni i Hercegovini ili ne zna ništa o ovim mjestima ili im je rečeno da nikakvi zločini nisu počinjeni na tom mjestu. Potrebno je da prepoznamo važnost tih mjesta tako što ćemo ih označiti kao nacionalna spomen mjesta kako bismo odali počast žrtvama, ispoštovali istinu i izgradili budućnost na osnovu stvarnosti naše ratne prošlosti”, dodao je Boškailo, koji je preživio šest ratnih koncentracionih logora u Hercegovini.
Preživjeli iz logora Omarska i Manjača Mirsad Čaušević kazao je da je nevjerovatno ono kroz šta su njegovi sunarodnici morali proći, sav gubitak, bol i trauma, fizički i duševni, ali razgovori o bolnoj prošlosti, iako problematični, nisu nešto čega se treba plašiti, već nešto što treba priznati, čega se treba sjećati i što treba širiti.
“Opredijeljen sam da to radim, kao “sretnik” koji je izašao živ iz dva koncentraciona logora. Svjedočio sam brutalnom mučenju i ubijanju članova moje porodice, uključujući oba moja brata – od kojih se jedan još uvijek vodi kao nestali, tako da nisam imao izbora nego da postanem jak i hrabar. Dovoljno jak da svoj život posvetim traženju pravde za moju braću i sve one nevine duše. Dovoljno hrabar da podsjećam druge i da budem glas obespravljenih”, dodao je.
Podsjetio je da će sljedeće godine biti obilježen trideseti dan sjećanja, a on još uvijek sanja o spomen mjestu koje će priznati njihovu patnju i pomoći u edukaciji o trajnim posljedicama rata.
“Sjećanje na prošlost je ključno za naše razumijevanje nas samih, naše društvo i naše ciljeve u budućnosti”, istaknuo je, podsjećajući Schmidta da on ima ovlasti i obavezu da pomogne u izgradnji bolje Bosne i Hercegovine, boljeg društva i bolje budućnosti za nove generacije jer je vrijeme da se nešto uradi.
Podršku inicijativi, među ostalima, dali su i predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99 Adil Kulenović, iz “Čuvara Omarske Satko Mujagić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić, predsjednica Upravnog odbora Bosansko-američkog instituta za istraživanje genocida Ida Sefe, predsjednica Udruženje žrtava rata Foča 92-95 Halida Konjo-Uzunović i Jasna Čaušević iz Genocide Prevention and Responsibility to Protect, Society for Threatened Peoples (STP) iz Njemačke.
