Imajući u vidu da živimo u svijetu koji je uvelike ovisan o kineskom ekonomskom rastu – glavnoj “lokomotivi” koja se probija kroz aktualnu krizu (jer koronavirus pandemija svakako je i više od zdravstvene krize, njena ekonomska komponenta već se itekako osjeća, a puni udarac tek se nazire) – jasno je da će se problemi u Kini osjetiti na globalnoj razini.
Pred Kinom je potencijalno pucanje nekoliko “mjehura”, a ovih dana svjedočimo jednom od većih, onog na području nekretnina i izgradnje. U problemima je njihova gigantska građevinsko-investicijska kompanija Evergrande koja grca u 300 milijardi USD duga. Jer u Kini se godinama intenzivno gradilo, podizali su se cijeli novi gradovi koji su započinjali kao “gradovi duhovi” da bi se ipak (na iznenađenje mnogih) s vremenom popunili. Taj ogroman razvojni proces doveo je do konstantnog rasta vrijednosti nekretnina. “Second hand” domovi gotovo da se nisu ni uzimali u obzir – Kinezi su useljavali striktno u novogradnju.
Ali govorimo o iznimno složenoj “igri” ponude i potražnje gdje svaka kriva procjena može rezultirati potencijalno kaotičnim problemima… Danas se oni već jasno prezentiraju jer u Kini upravo imamo milijune praznih kuća i stanova, dovoljno da se u njih useli čak oko 90 milijuna ljudi (!). To je više nego cijela populacija Njemačke. Jasno, Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu i samim time milijuni praznih domova možda i ne bi bili toliki problem da se Kina ne suočava s još jednim, demografskim. Da, populacija najmnogoljudnije zemlje počinje se smanjivati, a prema nekim prognozama broj Kineza mogao bi se čak prepoloviti u idućih 45 godina. To je, dakako, novi veliki izazov koji se moglo i očekivati – što zbog “politike jednog djeteta”, što zbog naglog prelaska mnogih Kineza u srednju klasu (i sa sela u gradove) gdje demografska obnova počinje stagnirati. Uskoro će Kina imati i još jedan problem, velik broj starih ljudi za koje bi trebala brinuti njihova djeca koja su često jedinci.
No, dok je biznis bio dobar, kompanije kao što su Evergrande nisu previše vodile brigu oko promjena koje su doslovno iza ugla, a sad bi se moglo dogoditi da cijeli “stroj” naglo stane. Vladajuća Komunistička partija Kine morat će jako dobro odvagnuti što im se isplati učiniti u ovoj situaciji. Imaju milijune praznih domova i milijune ljudi koji su već dali novac za novi dom, ali ga neće dobiti jer Evergrande propada, a tu su i ulagači. Dakako, ovo su paradoksalne situacije vrlo tipične za kapitalističku ekonomiju – možda je to detalj oko kojeg bi se vladajuća partija trebala posebno zamisliti?
U svakom slučaju, ako ljudi ostanu bez svojih investicija počet će demonstrirati, to već i čine, a tad nije više bitno koliko je partija autoritarna ili je u stanju cenzurirati stvarno stanje stvari, njen status bit će nagrižen. Zbog toga ćemo možda ipak vidjeti ishod ove krize na način da će se Evergrande nacionalizirati, lomeći kompaniju pritom na više manjih.
Ali to nije kraj kineskih problema, već možda tek početak. Naime, ovih dana Kina se sve teže nosi s velikom nestašicom električne energije zbog čega su redukcije uvedene milijunima domova i poslovanja.
Konstantna opskrba električnom energijom i ranije je znao biti problem u Kini, ali ove godine je situacija gora jer se poklopilo nekoliko stvari. Situacija je naročito teška na kineskom industrijskom sjeveroistoku u trenutku dok se približava zima. Kad taj dio Kine zapadne u probleme iste ćemo vjerojatno svi uskoro osjetiti.
Što se događa? Spomenimo kao prvo da je opskrba strujom u Kini uvijek predstavljala delikatno balansiranje između potražnje i ponude, a najveći izazovi su ljeto i zima kada je potražnja najveća. Sad pak imamo novonastalu situaciju uzrokovanu globalnom pandemijom. Naime, sve veći broj zemalja počinje izlaziti iz lockdowna, a to znači da je potražnja za kineskom robom i robom koja se proizvodi u Kini sve veća. Jasno, to pak znači da kineskim tvornicama treba sve više i više struje kako proizvodnja ne bi stala.
Nadalje, Peking se obvezao eliminirati proizvodnju energije iz ugljena do 2060. godine iako u ovom trenutku više od polovice energetske potrebe Kina dobiva upravo iz ugljena. Kako smanjivati količinu ugljena dok potražnja za energijom raste? Teško, ali s druge strane Kina je svjesna da mora očistiti vlastitu proizvodnju – i na to ih nitko ne treba nagovarati – jer u protivnom će imati zemlju u kojoj će život postati nemoguć (što bi se već moglo i reći za neke kineske ekološki zagađene gradove).
Vratimo se na aktualnu situaciju. Potražnja za strujom u Kini raste, a samim time i cijena ugljena. No, u Kini imamo situaciju gdje je cijena struje striktno pod kontrolom centralnih vlasti. To pak znači da bi elektrane koje rade na ugljen morale poslovati s gubicima, a to, jasno, ne žele. Umjesto toga elektrane su drastično smanjile proizvodnju. Jednostavno ne žele nabavljati skupi ugljen da bi dalje struju prodavali po čvrsto reguliranoj cijeni.
Tako se stvara dodatni problem i nestašice se samo povećavaju. Ali što je tvornicama činiti? Vlasti im poručuju da moraju smanjiti uporabu struje ili da pak ograniče broj dana koliko mogu raditi. Najžešće su pogođeni veliki potrošači koji se bave proizvodnjom čelika, aluminija, cementa, gnojiva i sl.
Sada imamo situaciju da se aktivnost kineskih tvornica smanjila na najnižu razinu još od veljače 2020., odnosno kad je u Kini na snagu stupio lockdown zbog širenja koronavirusa.
Toliko toga je povezano u ovoj situaciji. Zbog smanjenja proizvodnje globalne investicijske banke već objavljuju prognoze o usporavanju kineskog ekonomskog rasta. Primjerice, Goldman Sachs prognozira da će kineski rast ove godine biti 7.8% dok se ranije prognoziralo da će iznositi 8.2%. Na prvu može zvučati malo, 0.4%, ali kad govorimo o Kini to su ogromne brojke jer čim spomenemo Kinu sve se mora promatrati kroz “ogromno”.
Kako će se ovo odraziti po ostatak svijeta? Na udaru će biti logistički lanci koji su već i sada pod velikim pritiskom. Situacija će biti najteža pred kraj godine kada kreće “shopping sezona”.
Nadalje, ova kineska energetska kriza dolazi usporedno i s energetskim krizama u Europi. Znamo što se događa u Britaniji, tisuće benzinskih crpki već su “suhe”. Na kontinentu pak imamo nagli porast cijene energenata, naročito plina… Drugim riječima, nestašice se podudaraju, čak i ako nisu nužno međusobno povezane. To je poprilično teška situacija. Naime, zbog situacije u Europi, Rusija je primarno fokusirana na opskrbljivanje europskih potrošača što pak znači da ne može u isto vrijeme pojačanim izvozom pomoći Kini (jer u Europi će, jasno, bolje zaraditi). Kina bi se mogla pokušati osloniti na Indoneziju, ali i ona je u problemima zbog velikih kiša koje su je pogodile. Nema pomoći ni od susjedne Mongolije koja jednostavno nema dovoljnu cestovnu infrastrukturu za kineske potrebe.
Krize su najopasnije kad se počinju stvarati iz mnogo problema, a trenutačno svjedočimo upravo tome. Slabljenje kineskog ekonomskog rasta predstavlja problem na globalnoj razini jer ekonomija je intenzivno globalizirana. Potencijalno rješenje je preoblikovanje ekonomije, ali čini se da o tome nitko od velikih igrača ne želi ni raspravljati dok eventualno ne postane prekasno.
