Njemački list Tageszeitung (Taz) počinje članak opisom jedne čajdžinice u Sarajevu koja nosi ime “Franz i Sophie” i podsjeća na atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu suprugu 1914. godine koji je bio okidač za 2. svjetski rat.
Njen vlasnik Adnan je tokom posljednjeg rata kao dijete bio u Njemačkoj. Njegova obitelj je morala pobjeći jer pripada etničkoj grupi Bošnjaka. To što se u Srbiji sada propagira „srpski svet” izaziva kod njega nemir. Jako je osjetljiv na sve što miriše na nacionalizam. U svojoj čajdžinici on je zaposlio jednu mladu Srpkinju iz Republike Srpske i živi tradicionalnim multietničkim životom. Retorika koja se sada koristi podsjeća ga na 1991. kada je u Beogradu proklamirana Velika Srbija. To znači, ujedinjenje svih Srba s prostora bivše Jugoslavije u jednu državu, piše novinar taz-a Erich Rathfelder i dodaje:
“Velika Srbija se trebala realizirati napadačkim ratom na Hrvatsku a potom i na BiH. Posljedica toga su bili zločini etničkog čišćenja i troipolgodišnja opsada Sarajeva”, prenosi DW.
“Srpski svet” ne podsjeća samo Adnana na politiku devedesetih već izaziva strah u Sarajevu, posebno s obzirom na trenutne konflikte u Crnoj Gori, gdje Srpska pravoslavna crkva skupa s nacionalistima potiče nemire, ali i na granici s Kosovom koju su nedavno nadlijetali borbeni avioni i gdje su bile dovedene trupe iz Srbije.” prneosi “Klix“.
Sve to uznemirava i 87-godišnjeg SDP-ovca Mehmeda Čehajića, koji je kao dijete preživio 2. svjetski rat a u posljednjem ratu uspio izvući živu glavu nakon što je jedna granata eksplodirala 200 metara od čajdžinice. On ne kritizira samo srpske i hrvatske nacionaliste već i muslimansku nacionalističku stranku SDA i njenog vođu Bakira Izetbegovića i stalno se zalaže za pomirenje.
Ali to što nakon Inzkovog nametanja Zakona o zabrani negiranja genocida radi Dodik, Čehajića teško pogađa, kao uostalom i mnoge druge u Sarajevu, konstatira novinar taz-a.
“Inzko je time želio poduzeti nešto protiv nacionalističkih ideologija i negiranja zločina, ne samo onih koje su počinili Srbi. Zakon je trebao biti uvod u proces pomirenja. Ali reakcija je bila žestoka. Srpski nacionalisti ne žele ni čuti za pomirenje, za njih su ratni zločinci osuđeni pred Haškim tribunalom – heroji. Mladi nose majice s njihovim likovima. A, kada bi priznali zločine, to bi dovelo u pitanje opstanak Republike Srpske”, piše novinar taz-a i dodaje da je na teritoriju današnje RS prije rata živjelo više od polovice nesrba, a tek je “vojnom okupacijom ove regije i etničkim čišćenjem omogućen nastanak ovog entiteta”.
Želi li Dodik otcjepljenje RS-a provesti oružjem?
Kao reakcija na Zakon o zabrani negiranja genocida svi Srbi su povučeni iz zajedničkih institucija BiH i parlamenta. Oni traže, uz podršku Rusije i Kine, ukidanje dužnosti visokog predstavnika i zajedničkog suda. Dodik traži i povlačenje srpskih vojnika iz Oružanih snaga BiH i formiranje Vojske RS, opisuje situaciju novinar taz-a.
“Želi li Dodik time otcjepljenje RS-a, koje stalno traži, provesti oružjem? Već godinama ruski oficiri vojno obučavaju srpske policajce pod plaštom borbe protiv terorizma. To nije prošlo neprimijećeno u NATO-u. Tokom jednog vojnog manevra ovoga ljeta, američke trupe su prošle kroz Banjaluku”, navodi njemački list.
List primjećuje i da hrvatski nacionalisti rade na destabilizaciji BiH kao i da se njihov vođa i šef HDZ-a Dragan Čović stalno žali kako su Hrvati u entitetu Federacija BiH potlačeni.
“U stvarnosti su Hrvati privilegirani i imaju u institucijama BiH puno više mjesta nego što im to proporcionalno pripada. Čović traži Izborni zakon u interesu svoje nacionalističke stranke HDZ”, piše taz napominjući i da se hrvatski predsjednik Milanović proglasio predsjednikom svih Hrvata, pa time i onih iz BiH.
BiH poput seizmografa
Njemački list konstatira da je BiH “poput seizmografa” kada je u pitanju razvoj događaja na Balkanu i dodaje: „Naravno da oni u Bruxellesu i Berlinu to dobro znaju. Zna se da Rusija pokušava spriječiti proširenje EU-a, a prije svega NATO-a, i podržati nacionalističke snage ne samo „srpskog sveta” već i one u Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj. Postoji opasnost i da bi konferencija o Balkanu, koja se danas održava u Sloveniji, mogla podcijeniti najnoviji razvoj situacije na Balkanu.”
Na to, kako primjećuje dalje taz, ukazuju nedavni posjeti Angele Merkel i Ursule von der Layen regiji. „Obje političarke su dale do znanja da u Vučiću vide pouzdanog partnera. Predstavnici demokratske opozicije na to gledaju sa zabrinutošću. To ih podsjeća na ponašanje međunarodne zajednice pred rat 90-tih, kada se udvarala Miloševiću. Ono malo opozicionara, koji su u Vučićevom diktatorskom režimu još javljaju za riječ, su zgroženi”, konstatira taz.
Pa ipak, polako se u svim dijelovima Balkana formiraju demokratski pokreti, koji “ne mogu više trpjeti nacionalistički orjentirane i korumpirane kleptokrate”. Proteklog vikenda je na tisuće ljudi pod vodstvom gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića prosvjedovalo zbog Dodikove korupcije i korupcije u njegovoj stranci. Na teritorijima pod kontrolom Bošnjaka je muslimanska nacionalistička SDA sve slabija i „u povlačenju”, piše njemački novinar. “U Zagrebu je lijevo-zeleni aktivist Tomislav Tomašević pobijedio na izborima. Za Adnana i Mehmeda Čehajića to su znaci nade. A i zeleni čaj im malo bolje šmeka nego inače”, zaokružuje svoju priču novinar lista Tageszeitung iz Berlina.
Uništenje Karahasnovog “grada čuda”
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) se u članku pod nazivom “Uništenje grada čuda” osvrće na knjigu Dževada Karahasana pod nazivom “Dnevnik selidbe”, koja je sada ponovo i u potpunosti prevedena na njemački ali i proširena s dva eseja i jednim razgovorom. To je ratni dnevnik u kojem pisac, kako piše ovaj njemački list, baca pogled na Sarajevo kojeg više nema, ne želeći prihvatiti ulogu žrtve. Onaj tko očekuje roman u stilu ratne reportaže, viđene očima svjedoka, prevario se. Jer autor crpi svoju refleksiju iz svakodnevice. Geler, koji je ušao u njegov regal s knjigama; čovjek koji umire dok stoji u redu za vodu a drugi mu zavide ili jedna majka koja plače, jer njena zdrava djeca ne mogu napustiti grad.
Karahasan, kojeg su odgajali franjevci, promatra kako njegovi sugrađani počinju aranžirati svoj život u zgradama razorenim granatama, bez vode i grijanja. Njegova tuga je posvećena razaranju Sarajeva kao „čuda od grada”, koje on prati kao kroničar jer Sarajevo doživljava kao „drugi Jeruzalem”, piše FAZ i dodaje: „ Agresori sa svojim dualističkim i crno-bijelim pogledom na svijet nisu izdržali takvu otvorenost Sarajeva prema drugim kulturama, oni su uništili grad jer, kako smatra Karhasan ‚u njemu stoje bogomolje četiri religije‘. Posebno tragično u tom kontekstu djeluje egzodus Židova, koji ne mogu preboljeti što su agresori njihovo “Židovsko groblje” zloupotrijebili da tu postave svoje minobacače.”
Šta je ostalo od grada u kojem se govorio turski, sefardski,mašarski, španjolski, talijanski i njemački jezik? Taj grad, kako konstatira novinar FAZ-, postoji još samo u sjećanjima i knjigama Dževada Krahasana. A ako danas u njemu ima još ostataka “čarobnog grada” ili “grada čuda” onda je to zato što njegovi stanovnici tokom opsade a i godinama nakon nje nisu prestali čuvati to nasljeđe, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.
