Blogeka Jo Kineskinja je koja danas podučava djecu sviranju klavira. Osim domaćih učenika iz Šangaja, njene časove polaze i djeca iz SAD, Španije, Japana, Italije, Izraela, Engleske, Njemačke, Turske…
Na svom blogu Notes of Jo piše: “Uopšte, roditelji doseljenika su srećni sve dok njihova djeca svake sedmice napreduju u nastavi. Žele da njihova djeca nauče uživati u muzici, a mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje časovi klavira mogu donijeti djetetu. Njihova namjera je izgraditi hobi za svoju djecu, pa je rijetkost da tjeraju svoju djecu da idu na časove. Sa druge strane, moram češće razmišljati o alternativnim metodama rada sa djecom doseljenika jer su ponekad manje motivisani za vježbanje i skloni su više se opuštati.” prenose “Nezavisne“.
Sa druge strane, iz iskustva zna da su kineski roditelji poznati po tome što svoju djecu tjeraju da postanu najbolja. Izraz “mama tigrica” postao je široko korišten kada je američka spisateljka i advokatica Amy Chua 2011. objavila svoju knjigu Battle Hymn of the Tiger Mother. Ona veliča strogi i autoritativni stil kineskog roditeljstva, kao i većina kineskih roditelja.
“Nisu svjesni činjenice da su često prestrogi prema svojoj djeci. TV serija Fresh off the Boat takođe prikazuje koliko su kineski roditelji intenzivni prema obrazovanju svoje djece”, nastavlja Jo.
Uočila je da postoje velike razlike između roditelja Kineza i doseljenika. Neki doseljenici čekaju vani svoju djecu i razgovaraju s Jo nakon nastave. Ponekad navrate i na sat da vide kako njihova djeca napreduju.
“Komunikacija između roditelja i učitelja je neophodna. Takođe, uvijek kažem roditeljima da bi im svakodnevna vježba mogla pomoći da postignu poboljšanja. Oni razumiju šta im govorim, ali provesti to u djelo je druga priča”, dodaje.
Sa druge strane, domaće mame sjede na časovima i ponašaju se previše entuzijastično dok Jo predaje.
“Cijenim to s vremena na vrijeme, ali mislim da prečesto uskakanje roditelja u interakciju mene i učenika tokom nastave može negativno uticati na naš odnos”, ističe.
Kineske mame su kompetitivne i žele da njihova djeca pobjeđuju i značajno napreduju. Pomažu svojoj djeci da vježbaju kod kuće, ali ponekad njihove želje nadilaze želje djece.
“Mama jednog šestogodišnjeg djeteta mi je rekla da njen sin plače kad ga tjera da vježba. Zbog toga se počela pitati jesu li časovi klavira prava stvar za njega. Zaboga, dijete ima šest godina”, navodi jedan od primjera.
Takođe, Jo kaže da kineske mame nestrpljivo viču na svoju djecu ako uoče da imaju poteškoća s novim notama.
“Drugi problem je što one odgovaraju ako njihova djeca istog trena nemaju odgovor na moje pitanje. Po mom mišljenju, ovo potpuno poništava svrhu postavljanja pitanja učenicima! Želim da učenici koriste svoj mozak za razmišljanje. Davanje odgovora jednostavno ne pomaže”, kaže.
Zbog svega što je vidjela, Jo se na kraju pita: “Rade li kineske mame to zbog djece ili samo žele impresionirati druge ljude?”
Jo nema tipične roditelje Kineze pa kroz odrastanje nije doživjela ekstremno kinesko roditeljstvo, ali saosjeća sa svojim učenicima jer zna kroz što prolaze.
“Čini se da kineska djeca brže napreduju jer roditelji vrše pritisak na njih. Možda imaju veća postignuća od djece zapadnjačke dobi, posebno svojih vršnjaka. Ali nikad ne znamo vole li zapravo ono što rade ili su mali roboti kojima upravljaju roditelji. Ambiciozni stavovi njihovih roditelja ponekad bi mogli biti preintenzivni. Ovaj pristup može dovesti do toga da učenici postupno gube interes za učenje klavira. Nasuprot tome, sjajno je kada se roditelji doseljenika ne miješaju i vjeruju mojoj prosudbi, ali ponekad želim da ulože trud kako bi pomogli učenicima da uđu u rutinu vježbanja. Time bi se smanjila mogućnost da svake sedmice ponavljam i podučavam ih istim stvarima. Naravno, roditeljstvo nije lak zadatak i imam poštovanje prema svakom roditelju, učim biti otvorenog uma kao učiteljica”, zaključila je.
