Din Omerhodžić ima 24 godina i jedan je od ozbiljnijih kandidata koji bi mogao ove godine u Njemačkoj ponijeti titulu njemačke zvijezde, a u sklopu veoma popularnog muzičkog takmičenja televizije RTL (DSDS) Deutschland sucht den Superstar ili Njemačka traži superzvijezdu.
Trenirao košarku
Din je po majci Amiri Tuzlak, po ocu Semiru Prijepoljac, a rođen je u njemačkom gradu Frankfurtu. Njemački mediji u njemu vide ozbiljnog favorita koji bi mogao ove godine ponijeti titulu najboljeg među najboljima.
Na pitanje kada je primjetio svoj talenat za muziku, i kada je shvatio da bi njome mogao i profesionalno da se bavi, Din nam je odgovorio:
-To da se profesionalno muzikom bavim, nisam ni u najluđim snovima mogao da sanjam. Jedina stvar u životu do sada, a koju sam ja sam otkrio u sebi i samog sebe „tjerao“ da živim svoje snove, je upravo muzika. Prije toga bila mi je škola na prvom mjestu, pa košarka, a muzika, klavir, pjevanje, to je ono što sam ja, ponavljam, sam u sebi otkrio, i učio. Sa 12 godina sam se polako počeo okretati više muzici,a gitaru sam počeo da sviram sa 16 godina, a onda je krenulo i pjevanje.
Sjećaš li se prve pjesme koju si zapjevao?
-Sjećam naravno. To je pjesma koju uvijek zapjevam mojoj mami, a posebno kada je ona nešto tužna ili neraspoložena, a riječ je o pjesmi „Još uvijek sanjam da smo zajedno“ od Tošeta Proeskog. A, od stranih pjesama, prvu koju sam zapjevao je stari hit “Stand Bay Me“ od Ben E. Kinga.
Prije ovog takmičenja, šta ti je bio cilj u životu?
-Škola i samo škola, a to mi je danas. Obrazovanje mi je veoma bitno, a tri godine sam živio i studirao medicinu u Sarajevu. U Njemačkoj na medicinskom fakultetu nisam bio primljen, pa sam konkurisao u Sarajevu i tu sam bio primljen. A, onda je krenula ta svjetska pandemija, a moj cilj je svakako bio da se opet vratim u Frankfurt i da ne ostajem u Sarajevu. Onda su i roditelji počeli da brinu, pa sam se vratio u Frankfurt.
Kako ti je bilo te tri godine života u Sarajevu?
-Te tri godine u Sarajevu su bile veoma bitne za mene, a isto tako i za moj budući život. Ja imam još jednog brata, naši roditelji su veoma, veoma dobri roditelji i oni su mene i mog brata veoma mnogo razmazili, tako da je meni trebala ta sarajevska životna škola da bi se, hajdemo reći, osamostalio. Naučio sam malo više o životu, kako se ponašati sa različitim ljudima, njihovim karakterima, kako se ponašati prema samom sebi. Mnogo sam sretan zbog toga, a moram da priznam da nije bilo samo lijepih stvari već i nekih loših, a sve je to životna škola koja se ne može platiti. U Sarajevu sam stekao samopouzdanje koje mi u ovom zahtjevnom takmičenju mnogo znači.
Da li si razmišljao da se prijaviš na Zvezde Granda ili to nije tvoj muzički pravac?
-Moji roditelji to veoma rado prate i ja imam veoma muzikalnu porodicu, a posebno sa mamine strane, ali ja nisam neki „doktor“ za našu muziku, više sam se držao strane muzike. Možda da sam ostao u Sarajevu, da bi se i prijavio na takmičenje u Beogradu.
Kako je došlo do toga da se prijaviš za takmičenje Njemačka traži superzvijezdu?
-E, za to je kriv moj mali brat Edin, kažem mali, a samo je godinu dana mlađi od mene, ali je pravi mlađi brat. On ne pjeva, ne bavi se muzikom, ali kako ja kažem, ja samo pjevam, a sve ostalo mi vodi i radi upravo on. On je za tu prijavu kriv, kao i moj veliki drug i prijatelj Ivan Kemenc.
Ljubomore još nema
Da li ti je žao što se nisi ranije prijavio kada je u žiriju bio muzički svjetski titan Dieter Bohlen?
-Iskreno i nije. Ja protiv njega nema zaista ništa, svi znamo koliko je moćan u svijetu muzike, ali nikada mi se nije sviđalo kakav je bio prema kanditatima koji nisu bili dobri. Mnoge je kandidate „žive sahranjivao“. A, sada je tu žiri koji je također jako kompetentan, ali su i izuzetno kulturni i fini. Drago mi je što sam se prijavio u ovoj devetnaestoj godini ovog takmičenja.
Od tvog pojavljivanja u tom takmičenju koliko se okrenuo tvoj život, ponašanje tvojih prijatelja prema tebi, ima li ljubomore?
-Ljubomore još nema, ali tamo gdje je uspjeh bude i ljubomore. Ali, doživio sam nešto drugo, a to je da mi se svaka osoba koju sam nekada poznavao, pa smo izgubili kontakt mi se javila, od 11 godine života sa nekima nisam imao kontakt, ali su me pronašli, a to je bio veliki pozitivni šok za mene. Ali, tek će da dođe do svega toga, a kada u martu krenu da se emituju druge emisije.
Rekao si da sviraš klavir, gitaru, da li si razmišljao da nekada zasviraš i zapjevaš uz harmoniku?
-Eee, to je mnogo, mnogo dobro pitanje i sada si me baš dirnuo u jednu moju tačku, a koja se zove moj djed. Otac moje mame, koji više nažalost nije živ, a on je bio najbolji pjevač u našoj familiji i svirao je harmoniku. A želja moje nane je da naučim da sviram harmoniku. Geni moga deda su krivi što sam ja danas tu gdje jesam, siguran sam da me odnekud promatra i daje mi snagu da idem dalje. Siguran sam da je veoma ponosan na mene.
Na pitanje da li se nada pobjedi Din je odgovorio:
-Da , nadam se. Dugo sam se bavio košarkom (visok 197 cm), i nikad ni jedan sportista ne izađe na teren da izgubi već da pobjedi, niti da bude drugi ili treći. Dat ću sve od sebe da budem na ponos mojoj porodici, da ih ne razočaram, a posebno mog brata.
Život sa ženama mi je trenutno sporedna stvar
Din je u međuvremenu napustio Frankfurt, preselio u Berlin gdje je nastavio sa studiranjem na medicinskom fakultetu, u dijelu Berlina koji se zove Podstam.
Na društvenim mrežama ima dosta prijatelja, a posebno djevojaka koje mu se i udvaraju, ali kako nam reče na sve to ne može da odgovori, ali da su neka druga vremena sve bi mu to imponovalo, a ovako je koncentrisan samo na muziku, takmičenje i fakultet.
-Trenutno nisam ni u kakvoj emotivnoj vezi, nemam vremena za to. Što više pažnje dolazi mnogi mi neće vjerovati, ali trenutno život sa ženama mi je postala sporedna stvar. Bit će vremena i za to. piše Express
