Putinova objava rata Ukrajini najveća je strateška pogreška 21. stoljeća. Ruski predsjednik istisnuo je s neslavnog trona dosadašnjeg nositelja titule, američkog predsjednika Georgea W. Busha. Putinov rat za cijeli je red veličina gori od Busheve katastrofalne odluke da 2003. napadne Irak.
Predsjednik Rusije Vladimir Putin pokrenuo je prošle noći najveći i pokazat će se najkrvaviji rat u Europi od sloma Hitlerove Njemačke. Naredivši invaziju Ukrajine, Putin je u Europu vratio rat velikih razmjera, zlo kakvom je kontinent uspio izbjeći u Hladnom ratu i u desetljećima nakon sloma Sovjetskog Saveza. Čak i Putinove prijašnje intervencije u Gruziji i Ukrajini bile su ograničenog tipa; ovo je posve novo opasno poglavlje.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u srijedu je nazvao Putina u Kremlj, pokušavajući u zadnji čas zaustaviti napad na svoju zemlju. Putin mu se nije javio. Stotine eksplozija zaorile su se usred noći diljem Ukrajine. Ruske navođene rakete ciljaju ukrajinske vojne instalacije, prvenstveno protuzračnu obranu, kako bi olakšale nalete ruskom zrakoplovstvu. Ruska vojska umarširala je iz Bjelorusije.
Što je dokazao Putin?
Dvadeset i dvije godine nakon dolaska na vlast, ruski diktator oslobodio se svakog skrupula i napao Ukrajinu: protivno međunarodnom pravu i bez stvarnog razloga, započeo je krvavi rat protiv mirnog susjeda – rat za koji su i najljući Putinovi kritičari vjerovali da se na kraju ipak neće dogoditi. No, Putin je dokazao da od njega zbilja treba očekivati samo najgore.
Rat koji je pokrenuo razorit će Ukrajinu i usmrtiti tisuće nedužnih ljudi. Ruse i Ukrajince od bratskih naroda pretvorit će u vječne neprijatelje. Europu će preplaviti izbjeglicama, Rusiju baciti na koljena pod najžešćim sankcijama kakve je svijet vidio.
Katastrofalni scenariji
Posve je moguć i još katastrofalniji scenarij – prelijevanje rata u druge države istočne Europe i izbijanje konflikta kontinentalnih razmjera. Nemojte imati nikakvih iluzija: odlukom da okupira Ukrajinu, Vladimir Putin svjesno je odlučio poslati u smrt barem 30 do 50 tisuća ljudi; ovisno o razvoju borbenih aktivnosti, ta brojka lako može prijeći stotinu tisuća.
Rat koji je počeo prošle noći neće brzo završiti. Predsjednik Zelenski najavio je da će se Ukrajinci braniti. No nemojte se iznenaditi ako ruske trupe za koji dan umarširaju u Kijev: Moskva raspolaže neusporedivo moćnijim oružanim strojem nego Ukrajina. Pravi krvavi rat počet će kad Rusi budu mislili da su ostvarili vojni cilj: Ukrajinci se neće predati.
Moskva će se naći u situaciji kakvu je Sovjetski Savez 1980-ih imao u okupiranom Afganistanu ili kakvu je Amerika imala u Iraku nakon invazije 2003. godine. Ako se Ukrajinci – građani dobrovoljci i što ostane od ukrajinske vojske – budu odlučili za urbano ratovanje, razaranje će vjerojatno poprimiti kataklizmičke razmjere: Rusija je to već demonstrirala u Čečeniji i u brojnim pobunjeničkim gradovima u Siriji koje je kombinacijom artiljerije i avijacije pretvorila u pepeo.
Cijena Putinovog rata
No, ako Ukrajinci budu ratovali gerilski, poput jugoslavenskih partizana ili alžirskih boraca za nezavisnost, Moskva će ponovno proživjeti Afganistan 1980-ih, tragediju u kojoj su mladi vojnici u domovinu vraćani u crnim vrećama, a cijena intervencije na kraju je doprinijela padu sovjetskog imperija.
Putinova objava rata Ukrajini najveća je strateška pogreška 21. stoljeća. Ruski predsjednik istisnuo je s neslavnog trona dosadašnjeg nositelja titule, američkog predsjednika Georgea W. Busha. Putinov rat za cijeli je red veličina gori od Busheve katastrofalne odluke da 2003. napadne Irak.
Za početak, lokacija: Bush je ratovao na Bliskom istoku, koji posljednjih pola stoljeća uznemiruju manji lokalni ratovi, ali se on ne može mjeriti s našim kontinentom. Europa je uvjerljivo najkrvoločniji, najratoborniji i najopasniji dio svijeta, kontinent koji nije izmislio samo vjerske i ideološke ratove, nego i većinu najrazornijih inovacija oružja i domislio tolike inovativne načine za brže i efikasnije ubijanje.
Može li Rusija dobiti rat?
Kulminaciju svoje destruktivne putanje Europa je doživjela u prvoj polovici prošlog stoljeća uspostavom dvaju totalitarizama pod Staljinovom i Hitlerovom okupacijom, te nacističkim industrijskim istrebljenjem europskih Židova, umorstvom šest milijuna ljudi u Holokaustu.
Da je takva Europa gotovo osam desetljeća – do sinoć – živjela u relativnom miru, veliki je uspjeh njenih građana, europskih političara i “benevolentnog hegemona” s druge strane Atlantika. Putinovo pokretanje masovnog rata u Europi stoga je igra neusporedivo opasnijim šibicama nego Bushev rat protiv Sadama Huseina.
Drugi razlog zbog kojeg je Putinov rat u Ukrajini najveća strateška pogreška 21. stoljeća vrlo je jednostavan: Rusija ga ne može dobiti. Ako mu je cilj svrgavanje prozapadne vlasti u Kijevu i stavljanje Ukrajine pod rusku pasku, Putin je to trebao napraviti nakon što su završile Zimske olimpijske igre u Sočiju, ne nakon Igara u Pekingu.
Interpretacija povijesti
Prije osam godina Ukrajinci su se još u velikoj mjeri kolebali između proruske i prozapadne orijentacije, a javnost je i dalje imala relativno visoko mišljenje o Rusiji. No, Putin tad nije krenuo na Kijev nego se zadovoljio aneksijom Krima i proglašenjem “krajina” u Donjecku i Luhansku.
Kao i većina megalomana opsjednutih velebnim interpretacijama povijesti, Putin je propustio primijetiti što se zbilo pred njegovim nosom: zbog Krima i Donbasa, Rusija je “izgubila” Ukrajinu makar za generaciju ili dvije. Od Sočija od Pekinga ukrajinska vlast nije gubila vrijeme nego je provela temeljiti projekt nation-buildinga: u krajnjim slučajevima to se manifestiralo kao nepomirljivi, isključivi nacionalizam, ali je većinu običnih građana pridobilo za patriotizam, jasno svrstavanje uz Ukrajinu, njene institucije i teritorij.
Odnos Ukrajine prema Rusiji
Ukrajince je desetljećima karakterizirala ne samo široka upotreba ruskog jezika u svakodnevnom životu, nego i poprilična identitetska ambivalentnost: moglo se biti Ukrajinac i Rus u isto vrijeme. E, ta vremena su prošla.
Putin više jednostavno ne može “progutati” Ukrajinu kao što je to možda mogao prije osam ili deset godina. Netrpeljivost je prevelika, što znači da će Moskva morati pribjeći okrutnijim metodama.
To pak nosi drugu vrstu opasnosti: iako Ukrajinci sad sebe vide kao Ukrajince, a ne više kao rusku slavensku braću, to nije slučaj s druge strane granice. Rusi i dalje imaju mahom familijaran odnos prema zapadnim susjedima, unatoč svim lažima o ukrajinskim “fašistima” i “genocidu u Donbasu” kojima ih hrani Putinov propagandni stroj.
Što zapravo želi Putin?
Ako Moskva krene u svirepi obračun s Ukrajincima, narodom koji Rusi smatraju “svojim”, to će biti puno teže prodati nego što je bilo prije dva desetljeća, kad se Putin beskrupulozno obračunao s Čečenima: iako su oni – za razliku od Ukrajinaca – državljani Ruske Federacije. Čečeni niti su rusofoni, niti su pravoslavni, niti su svjetlokosi poput većine Rusa.
“Raspad Sovjetskog Saveza najveća je geostrateška katastrofa 20. stoljeća”, rekao je Putin još prije petnaestak godina. Mnogi su ipak vjerovali da će njegova frustracija ostati na riječima. No, on je napao Ukrajinu upravo zato što želi preokrenuti ishod Hladnog rata, koji je Sovjetski Savez izgubio. To nam je sam rekao još ljetos u onom predugačkom povijesnom eseju, pa ponovio pred dva dana u obraćanju kad je priznao donbaske “krajine”.
Iako je do 1991. bio pukovnik KGB-a, Putin ne plače za komunizmom. Država koju je stvorio reakcionarna je desničarska diktatura, utemeljena na fosilnim gorivima, državnim velepoduzećima i podobnim milijarderima u ekonomiji, dominaciji obavještajnog sektora u politici, političkim ubojstvima opozicionara i novinara te antiliberalnim i državno-crkvenim pravoslavnim svjetonazorom u javnom životu.
Ukrajina povijesna ruka zemlja
Sovjetski Savez Putinu nedostaje zbog toga što su 1991. Rusi sjedili i odlučivali u Berlinu i zapadnije od njega, a danas kontroliraju samo Bjelorusiju, čak ne ni Ukrajinu. Velikoruski imperijalni projekt – to Putinu nedostaje iz Hladnog rata, ne borba radnika i seljaka. Iz velikoruskog projekta proizlazi njegovo uvjerenje da Ukrajina “nije država” nego je “povijesna ruska zemlja”.
Na Balkanu smo barem imali posla s takvim idejama, ali naši ratovi nisu nikad zaprijetili destabilizacijom cijelog kontinenta. Ne treba puno koraka do pakla: ako je Ukrajina “ruska”, zašto ruski Kalinjingrad ne bi opet bio pruski Königsberg? Ako bismo nastavili s takvim pitanjima u Europi, sličnih primjera ima dovoljno da vam pojedinačno naježe svaku dlaku na tijelu.
Drugi grijeh Ukrajine, osim što postoji i što je nezavisna, leži u tome što je demokracija. Znam, znam, Ukrajina je kilava demokracija, korumpirana poput Vlade Andreja Plenkovića i politički neozbiljna – za predsjednika su izabrali komedijaša koji je na televiziji glumio predsjednika. Ali unatoč tome, Ukrajina je demokracija pa je čak i takvog predsjednika izabrala na slobodnim izborima.
Ukrajinu treba eliminirati?
Rusija, s druge strane… ne trebam ni govoriti. Upravo zbog bliskosti Rusa i Ukrajinaca – ideja da s druge strane granice žive slični ljudi koji su toliko drski da svaki put biraju drugog predsjednika, pa onda još i hoće u Europsku uniju – sve to Rusima samo može dati ideje, vjeruje Putin. Zato Ukrajinu treba eliminirati kao demokraciju, bez obzira na cijenu.
Objavu rata Ukrajini Putin je, čini se, snimio prije dva dana – sjedi za istim stolom u istom odijelu i istoj kravati kao kad je priznao “nezavisnost” Donbasa. Snimka je emitirana u najgluše doba noći u Rusiji, slučajno baš kad je ovdje u New Yorku, na izvanrednoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, govorila američka ambasadorica.
Denacifikacija Ukrajine
Znali smo i prije da Putinova bahatost nema kraja, ali što reći za njegov proglašeni cilj rata: “demilitarizaciju i denacifikaciju” Ukrajine? Denacifikaciju Ukrajine? Denacifikaciju jedine države na svijetu, osim Izraela, čiji je predsjednik Židov? Preci Volodimira Zelinskog pobijeni su u Holokaustu. Sovjetska tajna služba, čiji je Putin bio pukovnik, provela je drugi najveći pomor Židova u dvadesetom stoljeću, odmah nakon nacista. I danas Putin prijeti državi Zelenskog – denacifikacijom!
Za sve nas, kao Europljane, ovo je najozbiljniji i najopasniji trenutak od pada Hitlera. Osobno sam posebno uznemiren iz sentimentalnih obiteljskih razloga, kao potomak obitelji koja je davno doselila u Dubrovnik iz Ukrajine. No, stvari nastojim gledati racionalno: Prvo, zastrašujuće je da čovjek koji kontrolira najveći nuklearni arsenal na svijetu nema savjest, nema skrupule, i nema milosti. Te je spreman pobiti desetke tisuća ljudi – Ukrajinaca i Rusa – za ostvarenje svojih fiks-ideja.
Drugo, Putin je objavom rata dokazao da nije ono što se u političkoj teoriji zove racionalnim igračem: povukao je potez koji će ga neizbježno odvesti u goru situaciju nego što je bio do jučer. Drugim riječima, Putinov gambit je prvi potez njegove zadnje partije; rat u Ukrajini dovest će do Putinova kraja. Tragedija je samo što će tisuće ljudi to morati platiti životom, piše Telegram.hr.
