Snažan indikator o zakulisnim igrama koje se vode, se vidi na osnovu mjera i sankcija koje su preduzele zapadne države u odnosu na Rusiju.
Odmah se primjećuje da to nisu mjere koje imaju potencijal da zaustave vojnu kampanju Rusije, niti da odbrane Ukrajinu, a najmanje od svega da zadrže njen atlantistički kurs.
Čak šta više, sve ove mjere sankcija, koje su preduzete u posljednja 24-časa, znale su se već i prije početka intervencije.
Njihove dvije krajnosti se očitavaju u izjavi predsednika Ukraine Volodimira Zelenskog da su napušteni od NATO i ostavljeni sami sebi da se bore od agresije Rusije, te izjave predsjednika SAD Džoa Bajdena da u ovom trenutko ne postoji raspoloženje kod evropskih partnera da se Rusija izbaci iz SWIFT platnog prometa.
To znači, da ono što bi mogli prestavljati glavni vojno-političko-ekonomski instrumenti, koji bi imali nekakav efekat na rusku intervenciju, nisu u opticaju.
Time Amerika i Zapad kao da prećutno ostavljaju otvoren put ruskim vojnim snagama da umarširaju na “bijelom konju” u Kijev. Ove mjere, koje je široka svjetska javnost saznala u poslednjih 24 časa, svakako su Kremlju bile poznate i prije same intervencije.
U tako očišćenom putu, u kome se unaprijed znalo da ukoliko se ne umiješa NATO, da ukrajinska armija neće uspjeti odbraniti se od ruske invazije, odnosno znao se krajni rezultat da če doći do poraza vlade u Ukrajini, postavlja se pitanje zašto se rat nije sprečio time što bi se udovoljilo ruskim zahtjevima o nacionalnoj sigurnosti, koji se zasnivaju na neutralnom statusu Ukrajine i neulaska u NATO?
Vjerovatan odgovor je da SAD i NATO su poslali poruku Moskvi da će ostati po strani, ali da ostvarenje njenih ciljeva neće dobiti kao poklon – potpisane garancije na srebrenom poslužavniku, već da se sami moraju vojno izboriti za njih. Time su zapadne vlade svjesno prihvatile ljudske žrtve, bilo civilne ili vojne (ko mari za njih, ionako su niža slavenska rasa), a mogu se nadati kratkoročnim ili dugoročnim benifitima na svoj račun.
Kratkoročni, da se sve prognoze da će ruska armija lako i brzo svrgnuti sa vlasti prozapadni režim u Kijevu neobistine, i ako do toga nedođe, već ako se ukrainska armija odbrani od ruske intervencije, stvoriće se mogućnost da ukrajinska vlada učvrsti svoju pronatovsku politiku, a Rusija se trajno protjera iz ove regije, te da dovede do nestabilnosti, pa i pada Putina.
Ukoliko se to neobistini, već ruska armija porazi vlast u Kijevu, dugoročna korist zapadne politike od ovog rata će se ogledati u tome što će dio ukrajinskog naroda trajno zamrziti Ruse, i u takvim toksičnim okolnostima po Moskvi, ona bi trebala vladati Ukrajinom, preko instalisane proruske vlade u Kijevu.
Možda se taj animozitet neće osjetiti u istočnom i centralnom djelu Ukrajine, ali Lvov i njegova šira regija svakako će postati pogodan centar oko kojeg će Zapad, preko instaliranih nevladinih udruženja, uspijevati da unosi nemir u takvoj novoj proruskoj Ukrajini.
Svakako da Putin u Ukrajini ne može računati na bjelorusku lojalnost, prvo što je Ukrajina puno veća i po teritoriji i po broju stanovnika, tako i zbog istorije sukoba i međusebne mržnje, još iz vremena Drugog svjetskog rata, a koja će se ovim sukobom samo još više produbiti.
Sa druge strane, uspije li Moskva da ostvari svoje zacrtane ciljeve u Ukrajini, ne samo što će prozapadna politika Ukrajine, koja se sprovodi zadnjih osam godina, biti poražena, već i dugoročno Moskva skida sa dnevnog reda agresivno prisustvo NATO vojnika i raketnih sistema sa njenih granica.
Relativno ušuškane marionetske baltičke vlade, te istočno-evropske od Poljske do Bugarske biće pod snažnim pritiskom javnosti, a finski model kohabitacije sa Rusijom sve više će prestavljati željeno riješenje prema kome bi željele ići i “države sa prve linije fronta”.
Međutim, ostavimo hipotetičke analize po strani, i pozabavimo se trenutnim stanjem. Najnovije vijesti koje stižu su da je ukrajinski predsednik Volodimir Zelensku spreman prihvatiti pregovarati sa Moskovom, najverovatnije, pod uslovima koje diktira suprotna strana,pišu Nezavisne
Sa druge strane, odgovor koji je uslijedio od portparolke Ministarstva spoljnih poslova Rusije, Marije Zaharove je da na dokumentu o vojnoj neutralnosti i demilitarizaciji Ukrajine i nepristupanju NATO paktu mora stajati i potpis SAD.
Sada Rusija, po principu pobjedik uzima sve, vraća udarac Americi, i želi je dovesti u neprijatnu poziciju, kao ona što je uradila Moskvi, kada joj je bilo ostavljeno da samo vojnim putem se može izboriti za svoje interese u Ukrajini. Moskva je uspjela, i šta sad? Odbije li Vašington da stavi potpis na takav dokumenat biće razgoljen u očima svijeta da je on glavni razlog što se do mira ne dolazi i da sve buduče žrtve idu na njegovu dušu.
Sa druge strane, prihvati li učestvovati u potpisivanju takvog dokumenta, potpuno sa pravom će se postaviti pitanje, a zašto to nije uradio još odmah, kada je tražila Moskva u decembru prošle godine, nego je doveo do rata i gubitka ljudskih života.
Uspije li Moskva u svome naumu u Ukrajini, predstoji jako turbulentan period u američkom političkom životu, koji sa hipotekama poraza u Avganistanu, i ruskog uspjeha u Ukrajini, već sada može odrediti rezultate na sljedećim američkim izborima u 2024.
