Invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu pokazala je svijetu da Rusija koja odluči ponovno se visoko uzdignuti nužno znači imperijalističku Rusiju. To je oživjelo i rasprave o tome treba li Rusiju ‘dekolonizirati’ ili možda ‘defederalizirati’ kako bi zatomila svoje imperijalističke ambicije i obuzdala svoju vojnu prijetnju, navodi u svojoj analizi Leonid Beršidski, novinar i komentator Bloomberga, prenosi Jutarnji.hr.
Raspad današnje Rusije, sličan raspadu Sovjetskog Saveza, smatra se mogućim, a za neke čak i najpoželjnijim ishodom neuspjele invazije na Ukrajinu, navodi se dalje. Mogu se čuti izrazi žaljenja što SAD to nisu postavile kao cilj još 90-ih godina, kada je postsovjetska Rusija ostala ‘u ruševinama’ i borila se da zadrži jednu, malu secesionističku regiju – Čečeniju.
Ove rasprave izazivaju osjećaj književnog deja-vua – Rusiju pretvorenu u nakupinu građana bilo je gotovo previše lako zamisliti otkako se Sovjetski Savez raspao s tako prividnom lakoćom. U romanu “Telurija” iz 2013. godine Vladimir Sorokin, jedan od fascinatno preciznih ‘proroka’ koji su ‘predvidjeli’ okretanje Rusije fašizmu, dao je jednom od likova pisati o Ruskom carstvu: Da je ona, ovaj raskošno nemilosrdan ženski div sa svojom dijamantnom dijademom i svojim snježnim plaštom, zgodno kolabirala u veljači 1917. i raspala u nekoliko država ‘upravljive’ veličine, sve bi ispalo u duhu moderne povijesti, a narodi sputani carskom vlasti konačno bi došli u posjed svojih post-imperijalnih identiteta i živjeli u slobodi.
No, stvar nije išla tako. U “Teluriji” je Rusija napokon podijeljena na uglavnom autokratske kneževine ‘upravljive veličine’, nakon niza domaćih razdora. Čak ni Sorokin nije vidio izgubljeni rat nakon invazije kao okidač za raspad Rusije.
Pa ipak, poraz u Ukrajini, popraćen ekonomskim pritiskom Zapada, realno bi mogao dovesti do ekonomske katastrofe, poput one koja je pokrenula raspad Sovjetskog Saveza, te bi tako mogao ojačati centrifugalne, raspršujuće tendencije za koje je Putin tako ponosan da ih je ugušio uspostavljanjem svoje ‘vertikale moći’.
Raspravu u raspadu Rusije pokrenuo sam Putin
Postoje dobri razlozi zašto bi to moglo imati smisla čak i za Ruse – osobito one koji ne žive u središnjoj Rusiji.
Na neki način, Putin nije tek pokrenuo raspravu o razbijanju zemlje svojim iracionalnim napadom. On je to također intelektualno omogućio govoreći o “povijesnoj Rusiji”, koja po njegovom mišljenju uključuje veći dio moderne Ukrajine.
Ukoliko je moguće raspravljati o središnjoj ruskoj državi, a ne o zemlji u njezinim sadašnjim granicama, onda se može ustvrditi da je ta jezgra zapravo mnogo manja od današnje Rusije, ako se ‘ogule’ sva imperijalna osvajanja zemlje, od kojih su neka, uključujući preuzimanje većeg dijela Sibira, prije 1721. godine, kada je Rusija službeno postala carstvo.
Na neki način, uključivanje nekih teritorija u Rusku Sovjetsku Socijalističku Republiku – tvorevinu koja je postala Ruska Federacija kada je Sovjetski Savez doživio kolaps – jednaka je nesreća proizašla iz sovjetskog doba kao i državnost višeg stupnja bivših sovjetskih republika poput Ukrajine, Uzbekistana ili Moldavije.
Tatarstan, naseljena ruska regija na Volgi, primjer je za to. Prošle godine 55 posto školaraca u tamošnjem glavnom gradu Kazanu odabralo je tatarski kao materinji jezik. Autor se pita je li to područje, koje je osvojio Ivan Grozni 1552. godine, doista dio jezgre Rusije na neki značajniji način od, primjerice, Kazahstana te komentira da bi mnogi mještani tvrdili suprotno.
Dalje se pita je li Tuva, koja je priključena Sovjetskom Savezu tek 1944. godine i proživjela separatističke nemire početkom 90-ih, dio ruske povijesne jezgre ili te je li to Dagestan, osvojen početkom 19. stoljeća, gdje manje od 4 posto školaraca uči ruski kao maternji jezik. Te ne bi li sva ova područja danas bila neovisne države da su ih komunistički osnivači Sovjetskog Saveza konstituirali kao “savezne republike”, a ne “autonomne republike” unutar Rusije, pita se autor.
Nastavak teksta čitajte ovdje.
