Vaša će se ekonomija suočiti sa „razornim“ posljedicama, američki predsjednik Joe Biden upozorio je ruskog predsjednika Vladimira Putina na sankcije koje će SAD i saveznici nametnuti ukoliko Rusija izvrši invaziju na Ukrajinu. Kada je Putin svejedno izvršio invaziju, sankcije jesu snažno potresle Rusiju. No, Putin se nije povukao, već je uzvratio udarac ruskim kontrasankcijama, piše u autorskom tekstu za Foreign Policy Bruce W. Jentleson.
Pa, nakon gotovo šest mjeseci rata koji je u trećoj fazi – prvo odvraćanje, onda prisila, a sada iscrpljivanje – ko pobjeđuje u ratu sankcijama, pita se autor i nastavlja analizirati.
Prva faza, sankcije, kao glavni element odvraćanja, nije uspjela. Putinova vizija Velike Rusije i vjerovanje da je pobjeda blizu (sjetite se da su ruski vojnici nosili paradne uniforme u ruksacima), možda ga je učinila nemogućim za odvratiti. Ali čak i ako on nije bio potpuno riješen da izvrši invaziju, znamo iz drugih slučajeva da dok su prijetnje sankcijama imale nekog uspjeha za ograničene promjene politika, nisu bile u stanju odvratiti riješenog agresora od odlaska u rat. Nisu spriječile bivšeg talijanskog diktatora Benita Mussolinija da izvrši invaziju na Etiopiju-Abesiniju 1935, a ni bivšeg iračkog lidera Saddama Husseina da izvrši invaziju na Kuvajt 1990, kao ni Sovjetski savez da izvrši invaziju na Afganistan 1979.
Druga faza, snažne sankcije uvedene su nakon početka invazije, s namjerom da izazovu dovoljnu cijenu koja će, zajedno sa podrškom NATO-a za ukrajinski otpor, natjerati Putina da se povuče. Finansijske sankcije odsjekle su Rusiju od većeg dijela međunarodnog finansijskog sistema, uključujući zamrzavanje gotovo polovine od 640 milijardi dolara držanih vani u rezervama u čvrstoj valuti. Na tehnologije kao što su poluprovodnici, važni i za vojnu opremu i za komercijalne proizvode, kao što su mobiteli i automobili, uveden je embargo. Za razliku od zaobilaženja povlačenja u mnogim drugim slučajevima sankcija, više od 1000 multinacionalnih kompanija povuklo se, ili je barem umanjilo poslovanje u i sa Rusijom. Više od 600 ruskih oligarha i silovičkih elita, uključujući Putina i njegovu porodicu, pojedinačno je sankcionisano. Sportske i kulturne zabrane – FIFA-ino Svjetsko prvenstvo (i za žene i za muškarce), Međunarodna federacija hokeja na ledu, Formula 1 i Eurovizija – pokušali su izazvati osjećaj izolacije za prosječnog Rusa. Iako su nafta i prirodni plin posebno strateški za rusku ekonomiju, sa predratnom proizvodnjom koja je osiguravala blizu polovine federalnog budžeta i trećinu državnog BDP-a, sankcije sporije postižu rezultate i domet im je ograničeniji, s obzirom na energetsku ovisnost onih koji su ih uveli.
Prema Jentlesonu, ukupni paket sankcija jeste ostvario značajan utjecaj na ekonomiju. Projekcije ruskog BDP-a zabilježile su najgore kontrakcije od haotičnih 1990-ih. U martu je rublja izgubila blizu polovine svoje vrijednosti, sa 84 na 154 rublje u odnosu na dolar. Sredinom aprila, gradonačelnik Moskve je upozorio da je ugroženo 200 000 radnih mjesta. Inflacija u cijeloj privredi približila se 18 posto, čak i više u sektorima više ovisnim o međunarodnim lancima snabdijevanja. S obzirom da ukrajinski otpor uništava mnogo vojne opreme, a sankcije koče napore da se ista zamijeni, ruske prve linije suočavaju se sa nedostacima.
Ali kako sankcionisane države često rade, i Rusija je pribjegla trima glavnim strategijama odbrane od sankcija, da bi dovela pod kontrolu cijenu koju zbog njih plaća, primjećuje Jentleson. To su alternativni trgovinski partneri, zaobilaženje sankcija i domaće kompenzacije.
Putinovi saveznici
Kako navodi Jentleson, iako su se mnoge države pridružile sankcijama, neke ključne nisu. Kina je povećala uvoz ruske nafte, osigurala dio vojne opreme i doprinijela izjavama podrške, iako nije pružila bezrezervnu podršku kako je to implicirano u rusko-kineskom predinvazijskom partnerstvu „bez ograničenja“. Ponukana popustima kao i bilateralnim vojnim vezama, Indija je povećala uvoz ruske nafte sa jedan na 20 posto. Budući da Saudijska Arabija i UAE odbijaju značajno povećati proizvodnju, svjetska cijena je u porastu i ne mogu je stabilizirati ni popusti kojima je Rusija pribjegla, zbog čega je, prema nekim procjenama, zarada veća nego prethodne godine.
Te brojke prihoda od nafte čak ni ne uključuju utrostručene tankere koji se „zatamne“ kako bi izbjegli da ih otkriju i brodovlasnike i rafinerije koji kriju rusku naftu pomiješanu sa ostalima. Stotine hiljada metričkih tona ukrajinskih žitarica su ukradene i poslane ruskim saveznicima. Ima i brojnih drugih primjera zaobilaženja sankcija, među kojima su i oligarsi i Putinovi bliski prijatelji koji pronalaze offshore poreska utočišta i sigurne luke za svoje superjahte.
Za cijenu koju i dalje mora plaćati, Kremlj je pribjegao mješavini kompenzacijskih ekonomskih mjera i političke represije. Povećanja kamatnih stopa u centralnoj banci i kontrola kapitala pomogli su da se rublja vrati sa ranog oštrog pada na sedmogodišnji maksimum krajem juna. Povećanja penzija i pomoć za kompanije uspjeli su ublažiti utjecaj sankcija za obične Ruse. Hapšenja i druge političke represivne mjere obuzdali su prvobitni val internih protesta. Nekoliko oligarha koji su se usudili progovoriti, platilo je cijenu.
Ko će prvi pokleknuti?
Treća faza u kojoj se sada nalazimo jeste faza iscrpljivanja. Ko će prvi pokleknuti?, pita se Jentleson u autorskom tekstu.
Ruske kontrasankcije, ponajprije ukidanje isporuke prirodnog plina Evropskoj uniji, stvaraju vlastiti efekat. Od 31. jula, zapremina cjevovoda – koja je godinu ranije iznosila više od 400 miliona kubnih metara dnevno – pala je na blizu 100 miliona kubnih metara dnevno. Cijena struje u Njemačkoj gotovo se udvostručila od januara do juna, sa 140 na 260 eura po megavat-satu. Zbog manjka plina, glavne industrije već su morale smanjiti proizvodnju. Konzervacija kao i mjere promjene dobavljača su pomogli, ali samo donekle. Nedavni sporazum Evropske unije o dijeljenju plina ima dovoljno rupa da i dalje može ostaviti izglede za zimske redukcije izvjesnim. Redukcije su u izvjesnoj mjeri već počele. Tokom jednog od najvrelijih ljeta , Španija je naredila da se komercijalni klima-uređaji podese na temperaturu ne nižu od 27 stepeni Celzijusa, Nizozemska podstiče na uvođenje petominutnih ograničenja na turiširanje, a u Francuskoj „urbane gerile“ gase svjetla na izlozima.
A tu su i šire globalne posljedice. Ponovo se klimatske promjene stavljaju u drugi plan u odnosu na profit. SAD smanjuje ograničenja na domaća bušenja nafte i plina, a Evropa se vraća uglju. Globalni rast BDP-a, 5,7 posto u 2021, a u januaru je predviđen na manje od 4,1 posto, a sada se predviđa da će iznositi 2,9 posto. Dok su globalne cijene nafte pale nedavno, zabrinutost je i dalje pristuna da bi, s obzirom na pooštravanje sankcija na rusku naftu, svjetska cijena mogla dostići 200 dolara po barelu. Siromašne i zemlje u razvoju posebno su teško pogođene svime ovim, gdje je najmanje 40 miliona ljudi gurnuto u siromaštvo. Iako je za to što se gotovo polovina svjetske populacije suočava s nedostatkom hrane odgovorna ruska vojna taktika, veći dio globalnog juga krivi i zapadnjačke sankcije.
Pojedine analize, uključujući i neke objavljene u ovom časopisu, ukazuju na to da sankcije nanose sve veću strukturalnu štetu ruskoj ekonomiji. Vrijednost rublje možda jeste porasla, ali kurs na crnom tržištu pokazuje njenu slabost. Dionice Gazproma su pale po prvi put od 1998. jer nije isplatio dividendu. Zamjena uvoza je zaostajala u jednom sektoru za drugim. Zanimljivo je da je Elvira Nabiullina, predsjednica ruske Centralne banke, upozorila da je „period tokom kojeg ekonomija može živjeti od rezervi završen“. Procjenjuje se da je 500 000 radnika, od kojih su mnogi visokoobrazovani i sa iskustvom u tehnološkom sektoru te predstavljaju ključni dio baze talenata bilo koje ekonomije, pobjeglo iz države. S obzirom da su ruske snage izgubile, kako se procjenjuje, 2600 oklopnih vozila i ispalile blizu 70 posto precizno vođenih raketa, sankcije ih tjeraju na korake kao što su uzimanje poluprovodnika iz frižidera i mašina za suđe.
Ako ne nastupi zamor usljed sankcija Zapada i otpor Ukrajine koji podržava NATO nastavi nanositi znatnu štetu na terenu, ekonomsko-vojni obruč mogao bi se dodatno stegnuti. Ipak, ne treba očekivati da će se Putin predati. Tvrdnje o tome da će sankcije dovesti Rusiju do „ekonomskog zaborava“ i „razoriti Putinovu ratnu mašinu“ ne održavaju punu sliku.
Ne treba očekivati Putinovu predaju
Ovdje nije riječ o pukoj putinologiji. Evidencija o upotrebi sankcija puna je slučajeva velikog ekonomskog utjecaja koji ne vodi do promjene politike: primjera radi, već šezdeset i nešto godina na snazi su sankcije protiv Kube, ali režim je još na vlasti; decenijama se već primjenjuju sankcije protiv Sjeverne Koreje, ali lider Kin Jong Un i dalje širi svoj nuklearni arsenal; kampanja „maksimalnog pritiska“ bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv Irana oborila je BDP za 40 posto, a nezaposlenost mladih narasla je na gotovo 30 posto, no ni Teheran nije pokleknuo.
Tamo gdje su sankcije ekonomski utjecaj pretvorile u političke promjene, dva faktora su bila ključna.
Jedan je taj da li interne elite i drugi ključni politički akteri igraju ulogu „prekidača kruga“ ili „pojasa prenosa“, blokirajući ili prenoseći pritisak sankcija protiv režima zasnovano na tome jesu li njihovi interesi zadovoljeni otporom ili povinovanjem. Jedan od razloga zbog kojeg su sankcije koje je Iranu uveo bivši američki predsjednik Barack Obama postigle svoj cilj, a Trumpove nisu je taj što su donoseći ekonomski pritisak bez političkog antagonizma, one iskoristile interne promjene u politici Irana. Isto važi i za Libiju 2003, kada je njena naftna industrija nazadovala zbog manjka međunarodne tehnologije i investicija zbog američkih, evropskih i sankcija UN-a, pa su pragmatične tehnokrate koje su okruživale bivšeg libijskog lidera Muammara al-Qaddafija bile u poziciji dokazati da će njihovim i njegovim interesima služiti ustupci u vezi terorizma i oružja za masovno uništenje.
Sa procjenama da je ranjeno ili ubijeno 70 000 do 80 000 ljudi, daleko više nego u osam godina rata u Afganistanu, izvještaji o sve većem internom protivljenju ruskih porodica i disidenata nisu pretjerano važni, ali ih se ne može ni odbaciti. Ne mogu se odbaciti ni scenariji u kojima zbog vlastitih nacionalističkih razloga – povrijeđenog ponosa jer se moraju obratiti sjevernokorejskim „dobrovoljcima“ ili zaštititi vojsku od daljnje štete – neke ključne elite vrše pritisak za pronalazak prihvatljivog izlaza.
Drugi ključni faktor je diplomatska strategija koja igra ulogu pojačanih sankcija za povoljne, ali i dalje donekle recipročne uslove. I ovdje su, iako postoje znatne razlike, slučajevi Irana i Libije poučni. Obamine sankcije Iranu nanijele su dovoljno ekonomskog bola da bi nagnale Iran na ozbilnje pregovore o nuklearnom neširenju, i kada je postignut sporazum sa Zajedničkim sveobuhvatnim planom akcije, veći dio sankcija je ukinut. Trumpovo izbjegavanje svega što je blisko ozbiljnom diplomatskom procesu oduzelo je svaku vjerodostojnu osnovu za reciprocitet. Slično je bilo s Libijom. Sporazum koji su američki i britanski pregovarači sklopili (predvođeni tadašnjim pomoćnikom državnog sekretara Williamom Burnsom, koji je sada direktor CIA-e) donio je ublažavanje sankcija u zamjenu za ustupke u vezi suzbijanja terorizma i ukidanja oružja za masovno uništenje, čiji je značaj postao posebno vidljiv tokom haosa i nestabilnosti usred Arapskog proljeća 2011.
Koliko god teško bilo uspostaviti prikladne i politički održive uslove sa Iranom i Libijom, bit će još teže s Rusijom. Koje sankcije ukinuti i šta tražiti zauzvrat? Hoće li neke trajno ostati na snazi? Na ova i druga pitanja, ključ će biti u tome da se bude dovoljno oštar kao bi se zadržala američka, evropska i ukrajinska podrška dok se i dalje pruža osnova za Putina ili nekog drugog ruskog lidera da pristane. Tu ravnotežu teško je uspostaviti, ali je nužna, zaključuje Jentleson, prenosi AJB.
