„Uvodimo kartu šansi sa transparentnim sistemom bodovanja, kako bi ljudi, koji su potrebni našoj zemlji, lakše došli do nas“, rekao je ministar rada Hubertus Heil (SPD) za nedjeljno izdanje tabloida Bild.
Takozvana karta šansi (Chancenkarte) veoma podsjeća na američku ili kanadsku zelenu kartu (Green Card). Tako nešto već odavno zazivaju posebno poslodavci u Njemačkoj.
Jer, zemlji nedostaje radne snage. Neumoljiva demografija kaže da će do 2035. biti sedam miliona manje ljudi na tržištu rada – ukoliko se doseljavanje osjetno ne pojača, piše Deutsche Welle.
Socijaldemokratski ministar Heil kaže da je teško tražiti posao u Njemačkoj ukoliko niste fizički tu, pa bi da olakša i sam dolazak.
Kako sada stoje stvari, svako ko je u Njemačkoj završio školovanje – bilo kojeg stepena – taj će automatski dobijati kartu šansi.
Ako nije, onda mora da ispuni tri od četiri kriterijuma: Obrazovanje (kvalifikacija) iz inostranstva, radno iskustvo od barem tri godine, znanje njemačkog ili raniji boravak u Njemačkoj, i to da je mlađi od 35 godina.
„Treba nam useljavanje“, rekao je Heil. „Iz godine u godinu bismo, u skladu sa potrebama, određivali kontingent koliko ljudi može da dobije kartu šansi kako bi jedno određeno vrijeme tražili posao ili praksu. Tokom tog perioda će morati finansijski sami da se staraju o sebi“, dodao je.
Karta šansi bi trebalo da olakša i sam dolazak u Njemačku, čak i bez radnog mjesta – kako bi se to mjesto potražilo.
Iako stvar još nije utanačena u Vladi kancelara Olafa Scholza, nema sumnje da će biti ove jeseni. Jer, sva tri koaliciona partnera – Socijaldemokrate, Zeleni i Liberali – zalažu se za olakšavanje useljavanja.
Pogled ka Balkanu
Relativno novi njemački zakon o doseljavanju omogućava rad svima koji nađu poslodavca – pod uslovom da su za nešto stručni. Mogu da budu računovođe ili šoferi, važno je da imaju neki papir.
Izuzetak je takozvano „zapadnobalkansko pravilo“, donijeto u jeku izbjegličke krize kada su se migrantima iz Sirije i daljeg istoka masovno pridruživali potražioci azila iz Srbije, Makedonije ili sa Kosova.
Tada je utanačeno da godišnje 25.000 ljudi iz zemalja Zapadnog Balkana može dobiti radne dozvole u Njemačkoj, čak i kad su u pitanju nekvalifikovani radnici.
No ovog ljeta ispostavilo da ni to nije dovoljno. „U zemljama Zapadnog Balkana ima dosta radne snage koja bi radila u hotelima i restoranima u Njemačkoj“, zavapio je Gido Celik, šef udruženja ugostitelja i hotelijera Dehoga.
Toj branši je, poslije brzog oporavka nakon ere lockdown-a, odjednom zafalilo mnogo radne snage. Slično se desilo sa aerodromima i aviokompanijama koji su otpuštali ljude tokom perioda lockdown-a. Ovo ljeto je zato u Njemačkoj bilo haotično za mnoge koji su htjeli da odlete na odmor.
Doduše, pitanje je koliko još ima ljudi spremnih da pakuju kofere na isušenom Zapadnom Balkanu. To su ove godine dobro osjetili u hrvatskom turizmu gdje konobari i sobarice, umjesto iz Srbije i BiH, sve češće dolaze iz Nepala i Filipina.
Useljavanjem protiv kataklizme
„Nikada prije u Njemačkoj nije bilo toliko upražnjenih radnih mjesta kao danas“, pisao je nedavno magazin Spiegel u naslovnoj temi. „Manjak personala guši aerodrome, restorane ili bazene – a opet je tek sitnica u odnosu na ono što prijeti zemlji“, dodali su.
Statistika pokazuje da je 1,74 miliona radnih mjesta slobodno, mada ih je zapravo vjerovatno mnogo više.
Tako radno mjesto u njezi starih lica ostaje upražnjeno u prosjeku 239 dana – dakle poslodavci po skoro osam mjeseci ne mogu da nađu njegovatelja. Jedva da je bolje sa limarima, majstorima za grijjanje i klima-uređaje gdje se na novog zaposlenog čeka po 224 dana. U visokogradnji se radnik traži 221 dan u prosjeku, a kod medicinskih sestara, babica i sanitetlija prosjek je 188 dana.
Sve to može odvesti horor-scenariju po njemačku ekonomiju u kojem bi do 2060. na jednog penzionera dolazilo tek 1,7 radnika. Ni danas taj odnos nije sjajan (2,7) što vodi relativno niskim penzijama.
Da bi se to izbjeglo, stručnjaci računaju da Njemačkoj svake godine treba 400.000 doseljenika.
Zato je, kažu iz vladajuće koalicije, potrebna promjena paradigme – to jest, da Njemačka sebe konačno proglasi „useljeničkom zemljom“ poput Kanade. Tome se decenijama opirala Hrišćansko-demokratska unija, pa i tokom četiri kancelarska mandata Angele Merkel.
Koliku promjenu to iziskuje lijepo ilustruje jedan od prijedloga Liberala: Oni traže da se u njemačke institucije koje rade sa građanima uvede engleski kao drugi jezik. Tako bi moglo biti da, dok gastarbajteri uče njemački, njemački službenici uče engleski. prneosi “N1“.
