Ali ukrajinski vojni uspjesi i rusko povlačenje nisu bili dovoljni da ubijede zapadne saveznike Kijeva da pojačaju podršku. Umjesto toga, došlo je do određenog pritiska na ukrajinsku vladu da pokrene pregovore s Kremljom.
Američki načelnik Združenog generalštaba Mark Milley posebno se zalagao za diplomatiju, insistirajući da Ukrajina ne može osloboditi ostatak svojih teritorija. Drugi članovi administracije predsjednika Joea Bidena nisu javno podržali njegove pozive na razgovore, ali ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski osjećao je pritisak da signalizira otvorenost za pregovore.
Dok, kao Bosanac gledam kako se ovo odvija, čujem zvona za uzbunu. Osjećam da Ukrajina možda ide ka sudbini Bosne – države koja je postala nefunkcionalna zbog duboko manjkavog mirovnog sporazuma.
Naravno, ne možemo povući punu paralelu između Ukrajine i Bosne i Hercegovine. Kada je moja zemlja napadnuta 1992. godine, Ujedinjene nacije su uvele embargo na oružje koji je smanjio njenu sposobnost da se brani. BiH je izgubila mnogo teritorije od neprijatelja i nije mogla zaustaviti genocid.
Evropska zajednica, prethodnica Evropske unije, i UN poslali su diplomate koji su vodili politiku podjele prekrivenu jezikom mira. “Ne sanjajte snove”, rekao je britanski posrednik David Owen Bosancima u rijetkom trenutku iskrenosti dok su se nadali vojnoj intervenciji Zapada.
Mirovni pregovori
Nasuprot tome, Ukrajina je uživala diplomatsku i vojnu podršku Zapada u odbrani od ruske invazije u punom obimu. Naročito snabdevanje oružjem ne samo da je omogućilo Kijevu da osujeti ruske planove za punu okupaciju zemlje, već i da pokrene uspješnu kontraofanzivu.
Ali baš kao što su snage bosanske vlade bile u ofanzivi u ljeto i jesen 1995., kada su bile zaustavljene pritiskom Zapada za mirovne pregovore, Ukrajincima se također neobjašnjivo govori da polože oružje u vrijeme kada su u prednost na bojnom polju.
U slučaju Bosne, ono što je učinilo ovo prerano pregovaranje je dovelo Sarajevo u slabiju poziciju. Nije dozvoljeno snagama pod komandom centralne vlade da oslobode više teritorije i dao je Srbiji i srpskim pobunjeničkim snagama mnogo više uticaja u pregovorima nego što su trebali imati.
S obzirom da Rusija još uvijek drži veći dio regije Donbas i dijelove Hersona i Zaporožja, Ukrajina bi se mogla naći u istoj situaciji.
Ako se pritisak Zapada nastavi, Zelenski će biti suočen s teškim izborom koji je bosanskom predsjedniku Aliji Izetbegoviću dao Richard Holbrooke, američki diplomata i glavni pregovarač na mirovnim pregovorima u Dejtonu 1995. godine.
“Da li želite da pregovaramo o jedinstvenoj bosanskoj državi, koja bi nužno imala relativno slabu centralnu vladu, ili biste radije pustili da se Bosna podijeli, ostavljajući vam čvrstu kontrolu nad mnogo manjom državom?” Holbrooke je pitao Izetbegovića.
Bosanskohercegovački predsjednik odlučio je da održi teritorijalni integritet zemlje. Međutim, za reintegraciju srpskih pobunjenika, ključni ustupak bilo je uspostavljanje visoko autonomnog političkog entiteta pod nazivom Republika Srpska, koji je dobio pravo veta u bosanskoj vladi.
Kao rezultat toga, snage koje su neprijateljske prema jedinstvu Bosne dobile su mogućnost da blokiraju svaki izvršni ili zakonodavni potez bosanskih državnih institucija. Sve – od sastanka bosanskog parlamenta i usvajanja zakona do održavanja izbora – ove snage mogu blokirati u bilo kojem trenutku.
Teritorijalni integritet
Ova prava veta u suštini znače da funkcioniranje zemlje i njenu stabilnost mogu narušiti secesionisti, koji sve više potpiruju sukob.
Ako bi Zelenski sada pristao na mirovne pregovore, pred njim bi bio sličan izbor: prepuštanje ukrajinske teritorije Rusiji ili prihvatanje formiranja autonomnih regija lojalnih Kremlju. Ukrajinski predsjednik je obećao da će osloboditi okupirane teritorije, uključujući Krim. Ako ugrozi ukrajinski teritorijalni integritet, to bi narušilo njegov položaj kod kuće i oslabio moral njegovih snaga.
To bi također učinilo da se pregovara o cijeloj međunarodno priznatoj teritoriji Ukrajine – ne samo o dijelovima koje Rusija sada zauzima. Dakle, nikada ne bi postojala garancija da će zemlja biti sigurna od budućih invazija ili teritorijalnih pretenzija.
Ako bi Zelenski bio primoran da dozvoli autonomiju na istoku, rizikovao bi da nadgleda uspostavljanje entiteta tipa Republika Srpska. Ovo bi efektivno dalo proruskim pobunjenicima pravo glasa u upravljanju Ukrajinom, vjerovatno putem ovlasti veta srodnih onima u Republici Srpskoj, što bi zemlju učinilo nefunkcionalnom kao što je to Bosna. To ne samo da bi usporilo razvoj zemlje, već bi i blokiralo njenu integraciju u EU i NATO.
Ukrajina može učiti iz bosanskog iskustva tako da ne pravi iste greške.
Trebalo bi da se odupre pritiscima da uđe u rane mirovne pregovore. Njegov PR i lobistički aparat već radi sjajan posao i trebao bi to nastaviti. Ali najbolji PR i lijek protiv ratnog umora koji se već naslijedio u zapadnim društvima je vojni uspjeh – što je pokazala ljetna ofanziva.
Ukrajina treba pojačati napore da promijeni činjenice na terenu. Iako potpuno oslobođenje kroz borbe možda nije moguće postići, postizanje dovoljno velike i dovoljno uvjerljive pobjede protiv ruskih okupatora dalo bi joj mnogo jaču polugu da zahtijeva potpuno povlačenje Rusije i zaštiti svoj teritorijalni integritet.
Za pregovaračkim stolom, vojna situacija na terenu je najvažniji faktor koji oblikuje mirovno rješenje. U slučaju Bosne, odredila je granice Republike Srpske i omogućila joj da vlada teritorijama koje su etnički očišćene od Bošnjaka muslimana. Kijev i Zapad ne smiju dozvoliti da se to dogodi u Ukrajini.
Pogrešan mir učinio je moju zemlju duboko nefunkcionalnom i ugrozio njenu sigurnost i razvoj. To je spremno iskoristila Rusija, koja je dobila lokalnog klijenta, u vidu rukovodstva Republike Srpske, i u stanju je da podriva stabilnost na Balkanu i Evropi u cjelini. Zelenski bi dobro učinio da podsjeti svoje zapadne partnere na ovaj presedan i pozove ih da ne postavljaju nerazumne zahtjeve za rane mirovne pregovore, prenosi Radiosarajevo
