Radi se o opasnom manjku mašte, s obzirom na potencijal kolapsa i raspada Rusije, piše američki povjesničar i sveučilišni profesor političkih znanosti Alexander Motly za Foreign Policy.
Zapravo, kombinacija neuspjelog rata u inozemstvu i krhkog i opterećenog sustava kod kuće svakim danom povećava vjerojatnost neke vrste implozije. Bez obzira na to hoće li to biti dobro ili loše za Zapad, to je ishod za koji se političari trebaju pripremiti, dodaje.
Nekoliko scenarija
Razni su scenariji o tome što bi se moglo dogoditi u Rusiji nakon što poraz u Ukrajini postane još očigledniji. Najvjerojatnije je to odlazak ruskog predsjednika Vladimira Putina s dužnosti, praćen žestokom borbom za vlast između ekstremno desničarskih nacionalista koji žele nastaviti ratne napore i uništiti postojeću političku hijerarhiju, autoritarnih konzervativaca koji su dio sustava i sve snažnijeg poludemokratskog pokreta posvećenog okončanju rata i reformi Rusije.
Ne znamo tko će pobijediti, ali možemo pouzdano predvidjeti da će borba za vlast oslabiti režim i odvratiti Rusiju od preostalih ratnih napora. S druge strane, oslabljeni režim u kombinaciji s gospodarstvom koje ne funkcionira, nagnat će nezadovoljne Ruse da izađu na ulice, možda čak i s oružjem, te potaknuti neke od neruskih političkih jedinica koje čine Rusku Federaciju da zatraže veću samoupravu. Glavni su kandidati Tatarstan, Baškirija, Čečenija, Dagestan i Saha. Ako Rusija preživi ovo previranje, vjerojatno će postati vazal Kine. Ako se ne dogodi, karta Euroazije mogla bi izgledati sasvim drugačije, piše Motly.
S obzirom na prostranstvo Rusije, dugu povijest nemirnih regija i veliki broj neruskih etničkih zajednica – sve kao rezultat stoljeća imperijalnih osvajanja – scenarij koji zaslužuje mnogo više pozornosti je raspad centralizirane kontrole i federacije. Postoji bogata povijest kolapsa država nakon ratova, revolucija, raspada sustava, ekonomskih kriza i drugih epohalnih događaja.
Napoleonovo carstvo propalo je nakon njegovog katastrofalnog marša na Moskvu i kasnijeg poraza u bici kod Leipziga. Godine 1918. Osmansko, Austro-Ugarsko, Njemačko i Rusko Carstvo propali su u vojnom porazu. Naravno, ljudi, odluke i politika igrali su ulogu, ali naposljetku su rat i popratna ekonomska i društvena kriza gurnuli ove države preko ruba u politički kaos i nasilje.
Raspad Sovjetskog Saveza
Mora se imati na umu i raspad Sovjetskog Saveza, ishod koji je vrlo malo Rusa željelo ili moglo zamisliti kada je Mihail Gorbačov preuzeo vlast kao čelnik sovjetske komunističke partije 1985. godine. Još početkom 1991. većina sovjetskih građana glasala je na referendumu za očuvanje svoje zemlje. Istina, sve republike, uključujući Rusiju, proglasile su suverenitet 1990. i sve su, osim Rusije, proglasile punu neovisnost nakon neuspjelog tvrdolinijaškog državnog udara 1991,prenosi Index
Ali sustav se urušio prvenstveno zato što je Gorbačov odlučio pomladiti Sovjetski Savez uklanjanjem njegove temeljne značajke – totalitarizma i centralnog planiranja – čime su pokrenute političke, društvene i ekonomske sile koje su na kraju natjerale većinu republika da potraže utočište od kaosa u autonomiji i neovisnosti. Zapravo je perestrojka – Gorbačovljeva prepoznatljiva politika gospodarskog i političkog restrukturiranja – nenamjerno ubila Sovjetski Savez, piše Motly.
Ako današnja Rusija krene stopama tih zemalja u kolaps, to neće imati mnogo veze s voljom ruske elite ili zapadnom politikom. Na djelu su veće strukturalne sile. Putinova Rusija pati od mnoštva napetosti koje se međusobno pojačavaju i koje su proizvele državu mnogo krhkiju nego što bi njegovo hvalisanje sugeriralo.
