Članak objavljen u američkom časopisu Foreign Affairs kritizira američku upotrebu vojne sile u intervencijama u stranim sukobima.
Navodi da je američka ovisnost o tome nesretan trend, koji bi mogao obuzdati uspon Kine na međunarodnoj sceni.
U članku se navodi da je Sjedinjenim Američkim Državama izgleda postalo ugodno koristiti veće nivoe sile u inozemstvu, što nije bio slučaj u ranim razdobljima uspostave države.
SAD se nije previše uključivao u sukobe van svojih granica, dok su se mnogi sukobi u kojima je uzeo učešće odnosili na odbranu američkih granica, granične ratove i širenje na zapad.
Ulazak SAD-a u Prvi i Drugi svjetski rat doveo je Washington do preuzimanja uloge u svjetskom vodstvu i veće uključenosti u međunarodna pitanja, navode autorice članka Monica Duffy Toft, profesorica međunarodne politike i direktorica Centra za Strateške studije na Fletcher fakultetu prava i diplomatije (Fletcher School of Law and Diplomacy), i Sidita Kushi, docentica političkih nauka na Državnom univerzitetu Bridgewater.
‘Katastrofalne’ intervencije u Afganistanu, Iraku i Libiji
Nakon Hladnog rata, a posebno nakon napada 11. septembra 2001. godine, postotak oružanih sukoba u koje je SAD bio uključen, a koje su pokrenuli američki protivnici, dramatično se smanjio.
SAD je sada u razdoblju kada ga protivnici više ne provociraju vojno tako često kao u prošlosti, ali Washington ipak intervenira, koristeći vojnu silu više nego ikad prije.
To je, prema mišljenju autorica članka, “nesretan” trend, a dokaz za to su “katastrofalne” američke vojne intervencije u Afganistanu, Iraku i Libiji.
Česta i pretjerana upotreba sile također potkopava legitimitet SAD-a u svijetu.
Dok se američki diplomatski kor i utjecaj u inostranstvu smanjuju, povećava se samo vojna prisutnost SAD-a.
Globalna istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od polovice svjetske populacije sada doživljava SAD kao “prijetnju”.
Međutim, do promjene bi moglo doći u bliskoj budućnosti.
Kako Kina postaje utjecajnija i učinkovitija sila, SAD će se vjerovatnije suzdržati od inostranih intervencija, jer bi to moglo završiti obračunom s drugom supersilom.
Tri osnovna uvjeta za ‘legitimno’ pribjegavanje sili
U konačnici, ovo bi moglo potaknuti američke kreatore politike da provode diplomatske i ekonomske inicijative koje mogu ojačati meku moć Washingtona i njegov globalni kredibilitet.
Kako bi se upotreba američke moći stavila u pravi kontekst, korisno je razmotriti okolnosti koje bi joj dale legitimitet, kažu autorice.
U savremenom međunarodnom pravu “legitimno” pribjegavanje sili mora ispuniti tri osnovna uvjeta.
Prvo, sila se može koristiti samo u samoodbrani ili za odbranu “nevine” strane.
Drugo, da odgovor bude istom mjerom kad god je to moguće.
Treći uvjet je da upotreba sile bude odgovarajuća onome što je pokušano ili počinjeno te primijenjena samo do stepena potrebnog za ponovnu uspostavu mira.
U članku se navodi da je anketa, koju je proveo istraživački centar Pew u periodu između 2013. i 2018. godine, pokazala da je status SAD-a naglo opao.
U 2013. godini 25 posto ne-Amerikanaca smatralo je moć i utjecaj SAD-a velikom prijetnjom, a nakon pet godina taj je postotak porastao na 45 procenata.
Profesorice u članku ovakvu promjenu najvećim dijelom pripisuju činjenici da je Donald Trump preuzeo funkciju predsjednika SAD-a 2016. godine, naslijedivši Baracka Obamu.
Jedanaesti septembr i tendencija dehumaniziranja protivnika
Naravno, Trumpovo nepoštivanje međunarodnih normi i obaveza prema američkim saveznicima, njegovo poništavanje iranskog nuklearnog sporazuma, povlačenje iz Pariškog sporazuma o klimi i agresivni ispadi protiv drugih zemalja na društvenim mrežama svakako su potaknuli ove negativne percepcije o njegovoj zemlji.
Ali, to nije cijela priča.
Postoji nekoliko drugih faktora koji objašnjavaju zašto je Amerika sklonija provoditi vojne intervencije i zašto su se globalne percepcije američke moći promijenile kao posljedica toga.
Prema članku, prvi razlog za to, koji se može nazvati “učinak 11. septembra”, tendencija je dehumaniziranja protivnika.
Pribjegavanje “džihadista” pokretanju “samoubilačkih” napada na civile uvjerilo je mnoge Amerikance, uključujući mnoge kreatore politike, da se SAD suočava s “barbarskim, neljudskim” neprijateljem.
Možda ova navika da se protivnici smatraju suštinski različitima od drugih ljudskih bića ili iracionalnima pomaže da se objasni slabije američko korištenje diplomatskih i ekonomskih alata na polju vanjske politike, koja se, prije svega, oslanja na silu, kako to piše u članku.
Drugo objašnjenje mogla bi biti “inercija unipolarnog svijeta”, kako ga opisuje članak.
Nakon raspada Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta 1991. godine, komentatori i analitičari pozdravili su zoru američke hegemonije bez premca.
Prema mišljenju profesorica, ova karakterizacija je manjkava jer prava unipolarnost podrazumijeva sposobnost jedne zemlje da porazi grupu drugih zemalja u sistemu bez pomoći.
Usredotoči se na diplomatiju u godinama koje dolaze
SAD nije imao tu moć, stoga se direktna raspodjela moći nakon Hladnog rata preciznije opisuje kao multipolarna.
Autorice smatraju da bi SAD trebao biti oprezan s obzirom na sve veću vojnu i ekonomsku moć Kine i širenje njenog prisustva na međunarodnoj sceni.
Ističu da bi to mogao biti nagovještaj povratak Washingtona američkoj tradiciji diplomatskog i ekonomskog upravljanja kao prve opcije te oružane sile kao zadnje mogućnosti.
Najbolji način da SAD iskoristi sve veći nedostatak legitimiteta Kine je stvaranje snažnih saveza u regiji.
Štaviše, prisutnost jake Kine ograničila bi rizike kojima bi Amerika mogla biti izložena na međunarodnoj sceni i time izbjegla samouništenje.
Autorice su, na kraju, savjetovale Washington da preispita upotrebu sile u inostranstvu i da se ponovo usredotoči na diplomatiju u godinama koje dolaze, prenosi AJB.
