Kad je Nekla Kamuz 27. januara rodila drugog sina, nazvala ga je Jagiz, što znači “hrabri”.
Samo deset dana kasnije, u 04:17 po lokalnom vremenu, Nekla je bila budna hraneći sina u njihovom domu u južnoj turskoj pokrajini Hatay. Nažalost, nkoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani ogromnom količinom ruševina, piše Pressmediabih.
Nekla i njena porodica živjeli su na drugom spratu moderne petospratnice u gradu Samandagu. Bila je to “lijepa zgrada”, kaže ona, i osjećala se sigurno u njoj. Nije mogla ni da pretpostavi da će tog jutra najšira oblast biti razrušena u zemljotresu, a da će zgrade na svakom koraku biti oštećene i uništene.
“Kad je počeo zemljotres, htjela sam da odem do svog muža koji se nalazio u susjednoj sobi, a on je htio to isto”, kaže ona. “Ali, dok je pokušavao da dođe do mene s našim drugim sinom, na njih je pao ormar i nisu mogli da se pomjere. A, kako je zemljotres bivao sve jači, pao je zid, soba se tresla, a zgrada je počela da se pomjera. Kad se sve zaustavilo, nisam shvatila da sam propala jedan sprat. Dozivala sam ih, ali nije bilo odgovora.”
Tridesettrogodišnjakinja se zatekla ležeći sa bebom na grudima, koju je još uvijek držala u rukama.
Ormar koji se srušio pored njih spasio im je živote spriječivši da ih ne zdrobi ogroman komad betona. Njih dvoje će ostati u tom položaju skoro četiri dana.
Dan prvi
Ležeći u pidžami pod ruševinama, Nekla nije mogla da vidi ništa sem „mrklog mraka”. Morala je da se osloni na druga čula da bi razlučila šta se dešava. Na njeno veliko olakšanje, odmah je osjetila da Jagiz još diše, piše BBC.
Zbog prašine, isprava je imala problema s disanjem, ali kaže da se ona ubrzo slegla. Bilo joj je toplo u ruševinama. Osjećala je da su joj ispod leđa dječije igračke, ali nije mogla da se pomjeri da vidi ili da se namjesti da joj bude udobnije. Pored ormara, meke kože novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla da osjeti ništa drugo sem betona i krša.
U daljini je čula glasove. Pokušala je da dozove pomoć i da udara u ormar.
“Ima li nekoga? Da li me neko čuje?”, dozivala je.
Kad to nije funkcionisalo, uzimala bi male komadiće krša koji je pao pored nje. Udarala je njima u ormar, nadajući se da će to biti glasnije. Plašila se da udara u površinu iznad sebe u slučaju da se obruši. I dalje niko nije odgovarao. Nekla je shvatila da postoji mogućnost da niko ne dođe.
“Bila sam prestravljena”, kaže ona.
Život pod zemljom
U mraku ispod ruševina, Nekla je potpuno izgubila osjećaj za vrijeme. Život nije trebalo da ispadne ovakav.
“Planiraš mnogo stvari unaprijed kad dobiješ bebu, a onda… odjednom se nađeš pod ruševinama”, kaže ona. Ipak, znala je da mora da se stara za Jagiza i uspijevala je da ga doji u skučenom prostoru. Nije bilo izvora vode ili hrane do kog je mogla sama da dođe. Iz očaja, pokušala je da pije vlastito mlijeko iz dojke, ali nije uspjela.
Nekla je mogla da čuje rad bušilica iznad sebe i da čuje korake i glasove, ali su ti prigušeni zvuci djelovali kao da su predaleko. Odlučila je da čuva snagu i da ostane tiha sve dok se glasovi iznad nje ne približe.
Stalno je mislila na svoju porodicu – bebu na svojim grudima i muža i sina izgubljene negdje u kršu. Brinula se i za druge najmilije pitajući se kako su prošli u zemljotresu. Nekla nije mislila da će uspjeti da se izvuče iz ruševina, ali Jagizovo prisustvo joj je davalo razlog da ne prestane da se nada.
On je veći dio vremena spavao, a kad bi se probudio uplakan, u tišini bi ga podojila dok se ne smiri.
Spašavanje
Nakon više od 90 sati provedenih ispod zemlje, Nekla je čula lavež pasa. Pitala se da li sanja. Lavež su pratili glasovi ljudi.
“Jesi li dobro? Kucni jednom ako jesi”, dozivao ju je jedan iz ruševina. “U kom stanu živiš?”
Pronašli su je. Spasioci su pažljivo kopali u zemlji da bi je locirali, dok je ona držala Jagiza. Mrak je razbio snop svijetla koji joj je zasvijetlio u oči. Kad je spasilački tim iz Vatrogasne brigade istanbulske opštine pitao koliko je star Jagiz, Nekla nije znala odgovor. Samo je znala da je bio 10 dana star kad je udario zemljotres.
Kada je predala Jagiza spasiocima, Nekla je odnesena na nosilima ispred nečega što je djelovalo kao velika masa ljudi. Nije uspijevala da prepozna nijedno lice. Dok je unošena u bolnička kola, tražila je potvrdu da je i njen drugi sin spašen.
Nakon ruševina
Kad je stigla u bolnicu, Neklu su dočekali članovi porodice koji su joj rekli da su njen muž Irfan, s kojim je u braku šest godina, i njen trogodišnji sin Igit, spašeni iz ruševina. Ali oni su prebačeni u više sati udaljenu bolnicu u pokrajini Adana, zato što su pretrpjeli teške povrede nogu i stopala.
Nevjerovatno, ali Nekla i Jagiz nisu pretrpeli nikakve ozbiljne fizičke povrede. Zadržani su 24 časa u bolnici na posmatranju prije nego što su pušteni da idu. Nekla nema više kuću kojoj može da se vrati, ali ju je član porodice doveo u plavi šator napravljen od drveta i cerade. Unutra ih ima ukupno 13 – svi su oni izgubili domove.
U šatoru, porodice pomažu jedni drugima, kuhajući kafu na malom šporetu, igrajući šah i razmjenjujući priče. Nekla se “trudi” da se pomiri s onim što joj se desilo. Ona kaže da svoj život duguje Jagizu.
“Mislim da u slučaju da moja beba nije bila dovoljno snažna da izađe na kraj s ovim, ne bih mogla ni ja”, objašnjava ona.
Njen jedini san za svoga sina je da ne mora nikada više da iskusi ništa slično.
“Veoma sam srećna što je novorođenče i što se neće sjećati ničega”, kaže ona.
Nekli stiže poziv i ona se smješka. Iz bolničkog kreveta joj se smiju i mašu Irfan i Jigit Kerim.
“Zdravo, ratniče, kako si, sine moj?”, pita Irfan bebu preko ekrana.
