Turska se nalazi pred historijskim izborima, koji će biti održani 14. maja. Većina anketa pokazuje da Erdoan (Erdogan) zaostaje za protukandidatom Kiličdaroluom s malom razlikom. Kad bi izgubio, bio bi to zapanjujući politički preokret s globalnim posljedicama. Turski narod bi bio slobodniji, manje uplašen i – s vremenom – prosperitetniji. Nova bi vlada popravila narušene odnose sa Zapadom. (Turska je članica NATO-a, ali je pod vodstom Erdoana bila remetilački akter na Bliskom istoku i težila je bližim vezama s Rusijom.) Što je najvažnije, u eri kada je vladavina moćnika u porastu, od Mađarske do Indije, miroljubivo ozbacivanje Erdoana pokazalo bi demokratima širom svijeta da se moćnici mogu pobijediti.
Galopirajuća inflacija
Poput autokrata diljem svijeta, Erdoan se učvrstio na vlasti sistemskim slabljenjem institucija koje ograničavaju i ispravljaju lošu politiku – a koje njegovi protivnici, šestostranački savez s detaljnim planom za vladu, obećavaju obnoviti.
Od mnogih loših posljedica jedva ograničene moći, Erdoanova ekonomska politika najviše šteti običnim Turcima. Smijenio je tri guvernera Centralne banke u dvije godine, svog nesposobnog zeta postavio za ministra finansija, i od tada je primorao banku da vodi apsurdno labavu monetarnu politiku. To je zadržalo rast prilično solidnim, ali je dovelo do inflacije koja je dosegla vrhunac od 86% prošle godine i još je znatno iznad 40%.
Ako opozicioni kandidat, Kemal Kiličdarolu pobijedi na predsjedničkim izborima, obećao je obnoviti nezavisnost banke i svesti inflaciju na jednocifrenu vrijednost; to bi, uz malo sreće, također preokrenulo kolaps stranih ulaganja. Ali, nije samo ekonomija ono što bi trebalo popraviti.
Demokratija je, također, na aparatima za održavanje života. Kao i mnogi drugi moćnici, Erdoan je kastrirao pravosuđe putem vladine komisije imenovanja. Ugušio je medije, dijelom kroz zastrašivanje, a dijelom kroz orkestriranu prodaju prodajnih mjesta prijateljima, što je još jedna uobičajena smicalica. Zaobišao je parlament ustavnim promjenama 2017., koje su mu dale diskrecijsko pravo da vlada dekretima. Kiličdarolu obećava da će to promijeniti. Erdoanovi tužitelji zastrašivali su aktiviste i političare izmišljenim optužbama za “terorizam”. Turski politički zatvorenici uključuju vođu glavne kurdske stranke — treće po veličini u zemlji, kojoj prijeti zabrana. Gradonačelniku Istanbula prijeti zatvor i zabrana bavljenja politikom. Sve će se to pogoršati ako Erdoan bude ponovo izabran, ali brzo će se poboljšati ako on izgubi.
Otuđenje od Evrope
Pobjeda opozicije također bi bila dobra za turske susjede, a od ogromne geopolitičke vrijednosti za Zapad. Turska se ovih dana gotovo potpuno otuđila od ostatka Evrope, iako je nominalno još kandidat za ulazak u EU. To se možda nikada neće dogoditi, ali predsjednik Kiličdarolu obećava da će poštivati presude Evropskog suda za ljudska prava i početi oslobađati političke zatvorenike Erdoana. Evropa bi trebala odgovoriti oživljavanjem dugo zaustavljenog programa viza za Turke, poboljšanjem pristupa Turske jedinstvenom tržištu EU i tješnjom saradnjom u vanjskoj politici.
S odlaskom moćnika, razdor između Turske i NATO-a trebao bi se početi popravljati. Njegova blokada pristupanju Švedske NATO-u bila bi ukinuta. Odnosi s Amerikom, zatrovani Erdoanovim ulagivanjem Vladimiru Putinu i napadima na kurdske snage u Siriji, bili bi poboljšani. Međutim, nova Turska bi zadržala Erdoanovu politiku hodanja po žici nad Ukrajinom. Nastavio bi opskrbljivati Ukrajinu dronovima, ali se ne bi pridružio sankcijama protiv Rusije; previše se oslanja na to za turiste i plin.
Svjetionik potlačenima
Ako Erdoan izgubi, to će pokazati da se erozija demokratije može preokrenuti – i pokazati kako. Demokratske opozicione stranke moraju prepoznati opasnost i ujediniti se prije nego što bude prekasno.
