Ono što vidi u zapadnim medijima, tvrdi, nema nikakve sličnosti s onim što gleda kroz svoj prozor. “Čeznem za tim da svijet vidi i nas – da nas čuje i prizna našu ljudskost i naše pravo da živimo u slobodi i sigurnosti kao i svi drugi. Ima li još mjesta za sirovu ljudskost i bolna srca usred razgovora o dinamici moći i političkim pobjedama? Da ima, odavno bismo bili slobodni”, piše Ghraeib.
Piše jer pisanje vidi kao slamku spasa i privremeni bijeg od stvarnosti koja je posljednjih dana postala “nesagledivo mračnija”.
“Struje nam nestaje, voda je rijetkost, a zrak ispred mog doma ispunjen je gustim dimom i reskim barutom. Peku me grlo i oči”, piše autor, te u šali dodaje kako umjesto na kruh pomišlja na ledeni karamel machiato koji bi donio malo unutrašnjeg mira ili barem privremenu distrakciju.
Šta više očekivati od milenijalca iz Gaze koji u siromašnoj enklavi, koju neki nazivaju najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu, pod zagušljivom blokadom preko 15 godina, pita se.
“Pišem, a svijet gleda kako se nad nama spuštaju nasilje, krv i tama. Nalazimo se u neviđenim i zastrašujućim vremenima. Ali za mene i mnoge druge u Gazi, također se osjećam kao još jedan plamen u decenijama dugoj, stagnirajućoj borbi za mir, sigurnost i dostojanstvo. Ono što vidim u zapadnim medijima – brisanje izraelske okupacije, blokade i naše patnje – nema nikakve sličnosti s onim što vidim kroz svoj prozor”.
Ghraieb opisuje atmosferu u Gazi kao osjećaj nelagodnog iščekivanja i tjeskobe, gdje ljudi razmišljaju o neizvjesnoj budućnosti.
Pitaju se koliko dugo će sve trajati. U međuvremenu razmjenjuju sadržaj paketa za hitne slučajeve. Višak kruha, pelene. Smišljaju strategije o najboljim planovima evakuacije i područjima u koja će pobjeći.
“Uprkos tome što su itekako svjesni da zapravo nemamo kud bježati ili gdje pobjeći. Pojas Gaze nema skloništa ili bunkera za nas da potražimo utočište od izraelskih bombi”.
Autor teksta se pita da li treba šutjeti i pokopati svoje strahove i tjeskobu “ispod slojeva unutrašnje i vanjske opresije koji su se nizali kroz moj život i decenijama prije njega.”
“Svijet ignorira našu nevolju i negira našu ljudskost, okrivljujući nas za vlastitu potlačenost. Osjećam se kao da sam zarobljen u alternativnoj dimenziji, boreći se da obradim svoje okruženje, a da ne izgubim razum ili dušu. Pristranost i selektivni bijes zapadnih vlada nisu novi. Nikada nas nisu vidjeli niti im je bilo stalo dok smo patili pod izraelskom okupacijom, nasiljem i diskriminacijom, godinu za godinom, deceniju za decenijom”.
Pitanje je, kud idemo odavde?
“Dok se krećem kroz minsko polje autocenzure i vanjskog ugnjetavanja, razmišljam o vrijednosti Palestinaca koji osuđuju nasilje i zalažu se za pravedan mir. U svijetu koji ignorira naše vapaje, pitam se mogu li se moje riječi probiti, dobro znajući da će, ako ne, to vjerovatno biti zato što sam Palestinac”, pita se Ghraieb.
Smatra da američki mediji tokom svake eskalacije otkrivaju pristrasnost prema Izraelu, “uglavnom izostavljajući palestinske glasove iz jednačine”.
“Čeznem za tim da svijet vidi i nas – da nas čuje i prizna našu ljudskost i naše pravo da živimo u slobodi i sigurnosti kao i svi drugi. Ima li još mjesta za sirovu ljudskost i bolna srca usred razgovora o dinamici moći i političkim pobjedama? Da ima, odavno bismo bili slobodni”, ističe palestinski novinar i dodaje kako ga brutalni izraelski vojni napadi i represivni uslovi blokade nisu uspjeli desenzibilirati.
Nemoguće je, ističe, zaboraviti ili ignorirati da su “decenije izraelske vojne okupacije obojila svaki aspekt našeg postojanja i fragmentirala našu zemlju i naše ljude”.
“Za mnoge od nas ovo je, koliko god ograničena, naša najveća moć: sanjati i osjećati bol u svijetu koji nastoji otupjeti naše rubove i prigušiti naša najsjajnija svjetla. Za sada dižem glas, nastavljam čitati, nastavljam pisati i nastavljam se nadati”, zaključuje.
