Britanski povjesničar sa Sveučilišta u Oxfordu, Peter Frankopan, inače hrvatskog porijekla – kako je bilo objavljeno i na stranicama hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova, kada je u lipnju predstavio svoju knjigu u veleposlanstvu RH u Londonu – za britanski je The Telegraph napisao opširnu analizu o događanjima u Izraelu, upozorivši da će napad na Izrael imati ozbiljne posljedice, čiji je značaj teško podcijeniti.
Kako bi naglasio kritičnost situacije, događaje proteklih tjedan usporedio je sa 1914. godinom. Navodi kako je početak ljeta te godine bio ispunjen globalnom nadom. I u Velikoj Britaniji i u inozemstvu stvari su izgledale mirno, kako je tada primijetio jedan visoki diplomat. “Nisam vidio tako mirnu situaciju još otkad sam bio u Ministarstvu vanjskih poslova”, napisao je Sir Arthur Nicolson, malo nakon što napustio poziciju veleposlanika u Rusiji, da bi postao stalni podtajnik za vanjske poslove. Bilo je to u svibnju 1914.
No, već za nekoliko tjedana nestali su ti idilični dani i mirna situacija nakon atentata na Franza Ferdinanda u Sarajevu. Odluke donesene u tjednima koji su uslijedili zauvijek su promijenile svijet – uskoro je cijela Europa bila u ratu, koji se nedugo zatim prelio u Aziju i Afriku. U roku od četiri godine, poginuli su milijuni ljudi, a nebrojeni su ranjeni, Rusiju je zahvatila revolucija i krenula je spirala događaja koja je vodila prema komunističkom autoritarizmu. Dobu europskih carstava bližio se kraj, iako se nakratko za britansku monarhiju nije činilo tako.
I nitko nije primijetio da sve to dolazi.
Isto tako, nitko nije primijetio da dolazi napad na Izrael prošlog vikenda. Prije nešto više od dva tjedna, Jake Sullivan, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, s optimizmom je govorio o promjenama na Bliskom istoku i o svojim nadama – koje su dijelili mnogi u regiji – u stabilnost i nastavak integracije. “Područje Bliskog istoka danas je mirnije nego što je bilo u posljednja dva desetljeća”, rekao je Sullivan na Atlantic Festivalu 29. rujna.
Znakovi šire eskalacije
Osam dana kasnije, Hamas je započeo napad koji je rezultirao smrću više Židova nego bilo kojeg dana još od vremena Holokausta. Strahote tih prizora gotovo je nemoguće opisati, od hladnokrvno pobijenih posjetitelja festivala do uzimanja talaca, među kojima su mnogi žene, djeca i starci. Njihovi životi sada će vjerojatno biti predmet trgovine ili izgubljeni dok izraelski odgovor na ovu krizu eskalira.
Mjere odmazde koje se poduzimaju kako bi se uhvatilo odgovorne i same su strašne za promatranje, sa zgradama koje se ruše nakon što pogođene udarima projektila i detonacijama. Nakon opsade i bombardiranja Gaze od strane izraelskih vojnih snaga, sada je uslijedila naredba da se više od milijun ljudi koji žive sjeverno od Wadi Gaze evakuiraju na jug. Nije jasno kako mladi, stariji ili nemoćni to trebaju izvesti ili gdje trebaju ići ili ostati, što će jesti i piti i kako će ostati sigurni.
Svi će biti prisiljeni otići u jednu polovicu onoga što već jest jedno od najgušće naseljenih mjesta na Zemlji. Granice s Egiptom su zatvorene, a egipatska vlada do danas odbija otvoriti koridore kako bi se dopustilo civilima da odu. Hamas je pozvao ljude da ostanu na gdje jesu i “da ostanu postojani u svojim domovima i čvrsti”. Mnogi strahuju što će donijeti nadolazeći sati, dani i tjedni. Gledamo nastajanje humanitarne katastrofe, upozorava Frankopan.
Za sada mnogi vjeruju da će posljedice katastrofe snositi samo stanovništvo Izraela i Gaze. Ipak, već ima znakova eskalacije. Neki američki obavještajni dužnosnici isprva su povezali Iran s napadima, a Sullivan je tvrdio da je “Iran suučesnik u ovom napadu u širem smislu jer su osigurali lavovski udio u financiranju vojnog krila Hamasa, osigurali su obuku, pružili su sposobnosti, pružili su podršku i da su bili angažirani i u kontaktu s Hamasom godinama”.
Poruke Irana
Ta se procjena promijenila u posljednja dva dana jer se iz više izvora sada ukazuje kako je Hamasov napad iznenadio iransko vojno, sigurnosno i političko vodstvo. Ako Teheran i nije bio izravno uključen tada, sada je spreman za borbu. Akcije Izraela protiv Palestinaca predstavljaju “ratne zločine”, objavio je Hossein Amir-Abdollahian, iranski ministar vanjskih poslova, nakon jučerašnjeg posjeta Libanonu.
Izraelske akcije i ultimatum za Gazu, rekao je, “nedvojbeno bi izazvali kolektivni odgovor osovine otpora”. Ovo je očito trebalo značiti da će se glavni iranski saveznik u regiji, libanonski Hezbolah, uplesti. Naim Qassem, zamjenik vođe Hezbolaha, jasno je dao do znanja da se on i njegova organizacija ne namjeravaju odlučiti na suzdržanost. “Zakulisni pozivi velikih sila, arapskih zemalja, izaslanika Ujedinjenih naroda, koji nam izravno i neizravno govore da se ne miješamo, neće imati nikakvog učinka”, rekao je on pristašama na skupu u južnom Bejrutu. Pitanje je kada će se Hezbolah angažirati, a ne hoće li. Toliko o miru i tišini na Bliskom istoku.
Činjenica da se suočavamo s najozbiljnijom krizom u regiji od Jomkipurskog rata – čija je 50. godišnjica bila upravo prošlog vikenda – sama po sebi je iznenađenje jer je, navodi Frankopan, bilo mnogo znakova napretka i mira, kao što je Sullivan s pravom sugerirao. Abrahamskim sporazumima, potpisanim 2020. godine, normalizirani su odnosi između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Prošlog je mjeseca, saudijski princ prijestolonasljednik Mohammed Bin Salman dao rijedak intervju u kojem je sugerirao da je priznanje Izraela od Saudijske Arabije “svakim danom sve bliže” – u očekivanju stvaranja održive palestinske države.
Nezamislivo prestrojavanje odnosa
“Za nas je palestinsko pitanje vrlo važno”, rekao je. “Moramo riješiti taj dio. Nadamo se da će to doći do te razine da će olakšati život Palestincima i dovesti Izrael kao partnera na Bliskom istoku”.
No, izgledi prestrojavanja na Bliskom istoku, dvodržavnog rješenja ili nagodbe s Izraelom, sada se više ne čine čak ni toliko dalekima koliko nezamislivima. Napad na Izrael imat će ozbiljne posljedice, čiji je značaj teško podcijeniti. U prvom redu, šok koji su Izraelci doživjeli zbog neuspjeha obavještajnih službi da detektiraju prijetnju te zbog loše koordiniranog djelovanja vojske da joj se brzo suprotstavi, preoblikovat će ionako krhku političku sliku u zemlji.
Ako su točna izvješća da su egipatske obavještajne službe tri dana ranije upozorile svoje izraelske kolege na neminovni napad, onda se moraju postaviti ozbiljna pitanja ne samo o tome zašto ovo upozorenje nije shvaćeno ozbiljnije, već i o smjeru vlade Benjamina Netanyahua i potencijalnoj distrakciji koju predstavljaju predložene reforme koje su izazvale ono što su neki analitičari nazvali “najozbiljnijom ustavnom i političkom krizom od uspostave (Izraela) prije 75 godina”.
Udarni valovi se šire znatno dalje. Reakcija nekih bila je predvidljiva. Saudijsko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je priopćenje u kojem se ne spominje nasilje u kojem su posjetitelji festivala i obitelji brutalno ubijeni prošlog vikenda, nego se umjesto toga napominje da su odašiljali “opetovana upozorenja o opasnostima od eksplozije kao posljedice nastavka okupacije, oduzimanja legitimnih prava palestinskom narodu i ponavljanja sustavnih provokacija protiv njegovih svetinja”.
Drugim riječima, nije iznenađujuće da su neki nastojali uzeti stvari u svoje ruke kako bi skrenuli pozornost na problem i izazvali podršku. Možda nije iznenađenje da je Saudijska Arabija odlučila gurnuti svoje potencijalno revolucionarne veze s Izraelom u stranu i pokazati solidarnost s Palestincima sada kada su suočeni s krizom.
Dvosmislena Kina
Odluke o postavljanju prema stvari koje donose neki drugi, udaljeniji od regije, još su upečatljivije. U prvotnoj reakciji kineskog Ministarstva vanjskih poslova također nije rečeno ništa o smrti 1200 ljudi u Izraelu, već je jednostavno istaknuta njihova zabrinutost “zbog trenutačne eskalacije napetosti” te su pozvali “relevantne strane da ostanu mirne, da budu suzdržane i da odmah prekinu neprijateljstva, kako bi se zaštitili civili i izbjeglo daljnje pogoršanje situacije”. Najprikladniji pravac djelovanja, istaknuo je Peking, leži u “provedbi dvodržavnog rješenja i uspostavi neovisne države Palestine”.
Ovaj dvosmislen odgovor oštro je kritizirao Yuval Waks, viši diplomat u izraelskoj misiji u Kini. Izrael je očekivao “snažnu osudu” Hamasa i njegovih postupaka, istaknuo je, rekavši da “kada se ljude ubija (i) kolje na ulicama”, teško da je “vrijeme za poziv za dvodržavno rješenje”.
I dok je Mao Ning, glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova, idući dan bila otvorenija u osudi, promatrači poteza Pekinga brzo su uočili da je kinesko spominjanje dvodržavnog rješenja odmak od njihove uobičajene pozicije nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja – štoviše, s obzirom na dugogodišnje i važne trgovinske veze Kine s Izraelom, ne samo u obrambenom i visokotehnološkom sektoru, suzdržanost od pokazivanja javne potpore u vezi traumatičnih događaja od prošlog vikenda, tumači se kao pokazatelj značaja arapskog svijeta i posebno zaljevskih država proizvođača nafte u kineskom strateškom i gospodarskom razmišljanju.
Ukoliko Peking gleda na razvoj događaja od prošlog tjedna kroz prizmu novog svijeta koji se oblikuje, onda je isti slučaj i s Moskvom, koja ima svoje interese u širenju poremećaja, kako regionalno tako i šire. Iako uopće nema dokaza o bilo kakvoj ruskoj umiješanosti u događaje od prošlog tjedna niti o potpori Hamasu i njegovim aktivnostima, Rusija je u proteklom desetljeću bila snažno umiješana u događanja u Siriji, a u novije vrijeme i u izgradnju i jačanje veza s Iranom, ne samo zbog osiguranja zaliha bespilotnih letjelica za uporabu na ratištima u Ukrajini.
Putinov narativ
Ni Vladimir Putin nije propustio priliku uprijeti prstom u ono za što tvrdi da je uzrok napada prošlog vikenda. To, rekao je, ne proizlazi iz izraelskog ugnjetavanja Palestinaca ili Hamasovog željeznog stiska nad Gazom i njegove želje da stvori kaos, nego da je to prije “očit primjer neuspjeha politike Sjedinjenih Država na Bliskom istoku”. To gura narativ koji će pasti na plodno tlo u mnogim dijelovima svijeta u vrijeme političke i ekonomske fragmentacije. Za Putina, kriza na Bliskom istoku dolazi u pravom trenutku, ne samo u smislu odvraćanja pažnje od rata u Ukrajini i okrivljivanja Zapada za tuđe grijehe, već i zbog druge nuspojave događaja u proteklih sedam dana.
Možda je najznačajnija od njih jačanje ideja koje se održavaju u mnogim zemljama širom svijeta, a posebno u Europi i SAD-u, da je svijet u tranziciji, odnosno da ulazimo ili smo već u mračno doba i da prijetnje leže uokolo na svakom uglu – od učinaka novih tehnologija do zabrinutosti zbog klimatskih promjena, od zabrinutosti zbog masovne migracije do zabrinutosti zbog polarizacije političkog života.
Jedan racionalan način da se čovjek nosi s takvim pritiscima jest okrenuti se od njih, tako da će jedan vjerojatni učinak patnje velikog broja Izraelaca i Palestinaca biti poticanje rastućeg izolacionizma, a to je nešto što će donijeti isto onoliko problema koliko ih rješava. Kao što je Kevin Rudd, bivši premijer Australije, pronicljivo rekao, mi “živimo u desetljeću opasnog života”.
Rudd je 2021. godine pisao o kontekstu rivalstva između SAD-a i Kine. No, taj obrazac se primjenjuje na čitav niz novih suparništava koja su se od tada samo pojačala – ne samo ona između geopolitičkih blokova, poput Zapada s jedne strane te Kine i Rusije s druge strane – ali i nova savezništva, bilo prividna ili na neki drugi način drugačija, kao što je BRICS (skupina koju čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, a koja će se u siječnju proširiti na Egipat, Etiopiju, Iran, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Argentinu).
Kako su se odvijali događaji u ljeto 1914. godine, velike sile, čak i carstva, igrale su na svoje sposobnosti da donose dobre, a ne ishitrene odluke. A dok će odmazda zbog užasa prošlog vikenda zauzimati središnje mjesto u nadolazećim danima i vjerojatno se pojačavati s tragičnim posljedicama, moramo imati na umu neke od najgorih lekcija iz povijesti i osigurati da se ne ponove, zaključuje Peter Frankopan.
