Kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik SAD-a energično je provodio politiku detanta – otopljavanja odnosa sa Sovjetskim Savezom i Kinom, piše BBC. Njegova shuttle diplomacija pomogla je okončanju arapsko-izraelskog sukoba 1973. godine, a pregovori o Pariškom mirovnom sporazumu izvukli su Ameriku iz njezine duge noćne more u Vijetnamu.
No ono što su njegovi pristaše opisali kao “Realpolitik”, njegovi su kritičari osudili kao nemoralno. Optužili su ga za – u najmanju ruku – prešutnu podršku krvavom državnom udaru koji je svrgnuo ljevičarsku vladu u Čileu i za žmirenje na “prljavi rat” argentinske vojske protiv vlastitog naroda.
Čuvši da je Kissingeru dodijeljena Nobelova nagrada, komičar Tom Lehrer slavno je izjavio da je “politička satira postala suvišna”.
Tko je bio Kissinger?
Heinz Alfred Kissinger rođen je u židovskoj obitelji srednje klase u Bavarskoj 27. svibnja 1923. godine. Obitelj je napustila zemlju kako bi pobjegla od nacističkog progona, da bi se 1938. pridružila njemačko-židovskoj zajednici u New Yorku.
Henry je bio prirodno sramežljiv tinejdžer, koji nikada nije izgubio naglasak i ljubav prema nogometu. Navečer je pohađao srednju školu, a danju radio u tvornici četki za brijanje. Planirao je studirati računovodstvo, ali je pozvan u vojsku.
Dospio je u pješaštvo, a njegov mozak i jezične vještine iskoristili su vojni obavještajci. Kissinger je sudjelovao u borbama Ardenima i došao do toga da zapovijeda osvojenim njemačkim gradom unatoč tome što je imao samo čin vojnika.
Pred kraj rata pridružio se Protuobavještajnoj službi. Kao 23-godišnjak sudjelovao je u hvatanju bivših časnika Gestapa, s apsolutnom ovlasti uhićenja i pritvaranja osumnjičenih. Po povratku u Sjedinjene Američke Države studirao je političke znanosti na Harvardu uzdižući se na akademskoj ljestvici.
Godine 1957. objavio je knjigu Nuklearni rat i vanjska politika, u kojoj je pisalo da se može pobijediti u ograničenom atomskom ratu. Antiskeptičnim jezikom tvrdio je da bi “taktička” i “strateška” uporaba nove vrste manjih projektila mogla biti racionalna.
Kako je ušao u politiku
Knjiga mu je donijela pažnju političkih krugova. Kissingerov dug put do slave i utjecaja je započeo, a teorija “malog nuklearnog rata” još uvijek je utjecajna. Postao je pomoćnik guvernera New Yorka i predsjedničkog kandidata Nelsona Rockefellera. A kad je Richard Nixon osvojio Bijelu kuću 1968. godine, Kissingeru je ponuđeno odlično mjesto: savjetnik za nacionalnu sigurnost.
Bio je to složen odnos. Predsjednik se oslanjao na Kissingerove savjete o međunarodnim odnosima, ali je bio sklon antisemitskim ispadima i sumnjičavosti prema američkim Židovima.
Hladni rat bio je na vrhuncu. Armagedon zbog Kube jedva je izbjegnut, američke su trupe još uvijek bile u Vijetnamu, a Rusija je upravo izvršila invaziju na Prag. Ali Nixon i Kissinger odlučili su smanjiti napetost sa Sovjetskim Savezom: obnovili su pregovore o smanjenju veličine nuklearnih arsenala.
Istovremeno je otvoren dijalog s kineskom vladom preko premijera Ču En Laija. To je poboljšalo kinesko-američke odnose i izvršilo diplomatski pritisak na sovjetsko vodstvo koje se bojalo svog ogromnog susjeda.
Kissingerovi napori doveli su izravno do Nixonovog povijesnog putovanja u Kinu 1972. godine, kada je upoznao i Ču En Laja i Mao Ce Tunga i okončao 23 godine diplomatske izolacije i neprijateljstva.
Istodobno se SAD nastojao izvući iz Vijetnama. “Mir uz čast”, bilo je ključno Nixonovo izborno obećanje, a Kissinger je odavno zaključio da su bilo kakve vojne pobjede SAD-a beznačajne jer nisu mogle “postići političku stvarnost koja bi mogla preživjeti naše konačno povlačenje”.
Ušao je u pregovore sa Sjevernim Vijetnamom, ali se složio s Nixonom o tajnim napadima na neutralnu Kambodžu – u nastojanju da komuniste liši trupa i opskrbe. Ova politika rezultirala je smrću najmanje 50.000 civila, a destabilizacija zemlje dovela je do kambodžanskog građanskog rata i brutalnog režima Pola Pota.
Dobitnik Nobelove nagrade za mir
Tijekom mukotrpnih pregovora s Viet Congom u Parizu, sada već državni tajnik Kissinger dogovorio je povlačenje američke vojske iz Južnog Vijetnama. To mu je donijelo Nobelovu nagradu za mir – uz Le Duc Thoa iz Sjevernog Vijetnama – što su ogorčeno napali mirovni aktivisti.
Kissinger je nagradu primio “s poniznošću”, a novčanu nagradu darovao je djeci američkih vojnika poginulih u sukobu. Dvije godine kasnije, kada su komunističke snage pregazile Južni Vijetnam, pokušao je vratiti nagradu.
Njegova shuttle diplomacija dovela je do prekida vatre nakon arapsko-izraelskog rata 1973. godine. Nixonov tajni sustav snimanja u Bijeloj kući uhvatio je izraelsku premijerku Goldu Meir kako zahvaljuje za način na koji su on i Kissinger postupali s njezinom zemljom.
Ali nakon što je otišla, snimke su otkrile mračniju Realpolitiku. Ni Kissinger ni Nixon nisu imali namjeru vršiti pritisak na Sovjetski Savez da dopusti ruskim Židovima da potraže novi život u Izraelu.
“Emigracija Židova iz Sovjetskog Saveza nije cilj američke vanjske politike. A ako Židove strpaju u plinske komore u Sovjetskom Savezu, to nije američka briga. Možda je to tek humanitarna briga”, rekao je Kissinger.
Izbor marksista Salvadora Allendea za predsjednika Čilea ipak je zabrinuo Sjedinjene Američke Države. Nova vlada bila je prokubanska i nacionalizirala je američke tvrtke. CIA je provodila tajne operacije u Čileu u pokušaju da pomogne oporbenim skupinama u svrgavanju nove vlade. Kissinger je predsjedao odborom koji je odobrio akciju.
“Ne vidim zašto bismo trebali stajati sa strane i gledati kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti svojih ljudi. Pitanja su previše važna za čileanske birače da bi im se prepustilo da o tome sami odluče”, rekao je tada Kissinger,piseIndex
Na kraju je uskočila vojska, a Allende je smrtno stradao u nasilnom puču, u kojem je general Pinochet preuzeo vlast. Ispostavilo se da je mnoge njegove vojnike plaćala CIA. U kasnijim godinama Kissingera će progoniti brojni sudovi koji su istraživali kršenje ljudskih prava i smrt stranih državljana pod čileanskim vojnim režimom.
Godinu dana kasnije Kissinger je gledao kako uplakani Richard Nixon napušta Bijelu kuću osramoćen skandalom Watergate. Njegov nasljednik Gerald Ford zadržao ga je na mjestu državnog tajnika.
Vršio je pritisak na vladu bjelačke manjine u Rodeziji da odustane od vlasti, ali je optužen da ignorira “nestanke” kritičara argentinske hunte. Kontroverze su ga pratile i nakon što je napustio ured 1977. godine. Ponuda katedre na Sveučilištu Columbia povučena je nakon protesta studenata.
Kritizirao Cartera i Clintona
Postao je snažan kritičar vanjske politike Jimmyja Cartera i Billa Clintona tvrdeći da dvojica američkih predsjednika prebrzo idu prema miru na Bliskom istoku. Za Kissingera se to moglo dogoditi samo centimetar po centimetar.
Nakon 11. rujna 2001. godine predsjednik George W. Bush zamolio ga je da vodi istragu o napadima na New York i Washington, ali je bio prisiljen odstupiti u roku od nekoliko tjedana – nakon što je odbio otkriti popis klijenata svoje konzultantske kuće i odgovoriti na pitanja o sukobu interesa.
Održao je sastanke s predsjednikom Bushom i potpredsjednikom Dickom Cheneyjem kako bi ih savjetovao o politici u Iraku nakon invazije 2003. godine. “Pobjeda nad ustankom jedina je izlazna strategija”, naglasio je Kissinger.
Još uvijek utjecajan, savjetovao je Donalda Trumpa o vanjskim poslovima nakon njegovog izbora za predsjednika 2017. godine sugerirajući, između ostalog, prihvaćanje Putinove okupacije Krima.
No kad je 2023. godine napunio 100 godina, promijenio je pogled na Ukrajinu. Nakon ruske invazije tvrdio je da bi se zemlja predsjednika Zelenskog trebala pridružiti NATO-u nakon što se osigura mir.
Henry Kissinger imao je golem popis kontakata i uvijek spremnu mudrost. “Moć je ultimativni afrodizijak”, volio je govoriti.
Lik veći od života našao se u središtu moći tijekom najvažnijih događaja prošlog stoljeća. Na bijes mnogih ostao je nepokolebljiv u pogledu svoje jednoumne težnje za interesima SAD-a i obrane svog načina života.
“Zemlja koja zahtijeva moralno savršenstvo u svojoj vanjskoj politici neće postići ni savršenstvo ni sigurnost”, izjavio je jednom Kissinger.
