Piše: MENACHEM Z. ROSENSAFT / Newsweek
Benjamin Netanyahu mora otići. Sada. Prije nego što izazove daljnju pustoš. Izraelski premijer postao je pravi albatros oko vrata svoje zemlje. A argument koji se često čuje da nije mudro mijenjati vođe usred rata je čista besmislica.
Držati se neuspješnog političkog ili vojnog vođe u ratno vrijeme samo kako bi taj vođa mogao nastaviti uživati u povlasticama moći je u najboljem slučaju besmisleno i potencijalno pogubno.
Vrijedi napomenuti da je David Lloyd George zamijenio Herberta Asquitha na mjestu britanskog premijera 1916. godine, tačno usred Prvog svjetskog rata, a Francuska je promijenila premijera četiri puta tokom tog istog rata. Obje zemlje su u tom sukobu završile na pobjedničkoj strani.
Dana 7. maja 1940., osam mjeseci nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, konzervativni zastupnik Leo Amery pozvao je na svrgavanje vlade britanskog premijera Nevillea Chamberlaina. “Predugo ste sjedili ovdje za bilo kakvo dobro koje ste činili”, izjavio je Amery u Donjem domu, parafrazirajući Olivera Cromwella. ‘Odlazite, kažem, da završimo s vama. U ime Boga, idite’.”
To je bilo nedugo nakon što je Njemačka pokrenula svoju invaziju na Norvešku, s njemačkim ratnim brodovima koji su mogli ući u norveške luke bez otpora. Tri dana kasnije, Chamberlain je otišao, a Winston Churchill je postao premijer… usred rata.
“Ratovi se dobivaju”, rekao je Amery u istom govoru, “ne objašnjenjima nakon događaja nego predviđanjem… Premijer nam je 2. maja rekao da su svi osim relativno male prethodnice Ekspedicijskih snaga koje su bile namijenjene Finskoj otišli negdje drugdje i da su brodovi uzeti za korištenje u druge svrhe. Zašto je to učinjeno kada smo mjesecima bili svjesni da Nijemci su gomilali trupe i transporte i vježbali ukrcavanje i iskrcavanje protiv nekoga.”
Ameryjeve riječi zlokobno su odjeknule kod mnogih od nas tokom proteklih devet sedmica, ali posebno u svjetlu eksplozivnog otkrića New York Timesa na naslovnoj stranici u petak da su izraelski vojni i obavještajni zvaničnici više od godinu dana imali u svom posjedu detaljne podatke nacrta razornog napada koji je Hamas uspio izvesti 7. oktobra.
Ipak, šta god se drugo moglo reći o Chamberlainu, on nije bezobzirno dopustio nacističkim SS odredima da jurišaju preko kanala i ubiju 1200, ili čak jednog britanskog civila, ili nasilno otmu više od 230 ili čak jednog britanskog državljanina kao taoce. Također nikada nije premjestio britanske trupe sa strateških položaja u, recimo, Škotsku.
Netanyahu i njegova šarolika družina, s druge strane, preusmjerili su tri vojna bataljona s granice Gaze na Zapadnu obalu prije 7. oktobra, navodno kako bi zaštitili tamošnje židovske doseljenike, ali zapravo kako bi smirili i ugodili ekstremistima, članovima krajnje desnice njegove vlade.
U februaru 2001. godine, dan nakon što je Ariel Sharon odlučno porazio tadašnjeg premijera Ehuda Baraka na nacionalnim izborima za izraelsko političko vodstvo, Netanyahu je u The New York Timesu napisao da odlazeća “Barakova vlada nije ispunila svoju primarnu dužnost zaštite i odbrane živote građana Izraela”. Nikome s troznamenkastim koeficijentom inteligencije neće promaknuti da je 7. oktorbra Netanyahuova vlada na spektakularan način “propustila ispuniti svoju primarnu dužnost zaštite i odbrane života građana Izraela”.
Netanyahu je nastavio: “Gospodin Barak je izgubio ove izbore ne samo zbog ličnih propusta, već i zbog promašene politike”. Prema Netanyahuovim vlastitim standardima, trebao je podnijeti ostavku ili biti prisiljen na ostavku odmah nakon 7. oktobra jer je pokolj tog dana bio direktna posljedica i njegovih “ličnih propusta” i njegove “promašene politike”.
Pod ličnim propustima ne mislim samo na njegove višestruke optužnice koje su same po sebi već odavno trebale okončati njegovu političku karijeru. Mene, na primjer, daleko više odbija njegova očajnička potreba da se zadrži u poziciji moći pod svaku cijenu, uključujući i povezivanje s rasističkim ultranacionalističkim ekstremistima u pokušaju da uništi izraelsko nezavisno pravosuđe kako bi ga spriječio da ga izbaci sa funkcije ako bi bio osuđen.
Nema potrebe elaborirati njegovu promašenu politiku. Uprkos povremenim klimanju teoretskom diplomatskom ishodu izraelsko-palestinskog sukoba, uključujući potpisivanje Wye River Memoranduma u Bijeloj kući zajedno sa šefom Palestinske uprave Yasserom Arafatom (tokom Netanyahuova prvog premijerskog mandata) i govor iz 2009. u kojem je izrazio uslovnu podršku “demilitariziranoj palestinskoj državi” koja postoji uz Izrael, Netanyahu je uvijek bio neprijateljski raspoložen prema svim palestinskim nacionalnim težnjama.
Njegova hladnokrvna računica otkako je po drugi put postao premijer 2009. bila je da će dugoročna neprijateljska koegzistencija s fundamentalističkim Hamasom u Gazi (za koju je pogrešno vjerovao da može trajati beskonačno, ili barem dok je on premijer) nego pregovarati s jednako nacionalističkim, ali politički daleko umjerenijim palestinskim vlastima na Zapadnoj obali, i činiti im teritorijalne ustupke.
Iako je dosljedno nastojao oslabiti palestinske vlasti koliko god je to moguće, zatvorio je oči pred Hamasom koji prima stotine miliona dolara iz Katara i, kako je opisao historičar Adam Raz, pristao je “na uvoz široke lepeze robe, posebno građevinskog materijala, uz spoznaju da će velik dio materijala biti namijenjen za terorizam, a ne za izgradnju civilne infrastrukture.” To je pak omogućilo Hamasu da poboljša svoje vojne sposobnosti i nesmetano se pripremi za 7. oktobar.
Zašto je Netanyahu sve ovo učinio? Zato što su i on i Hamas bili i još uvijek jesu – na istoj strani u odbijanju dvodržavnog rješenja za izraelsko-palestinski sukob: Netanyahu se protivi palestinskoj državnosti pod bilo kojim okolnostima, a sam Hamasov razlog postojanja je njegov odbijanje prihvatanja postojanja države Izrael, opet pod bilo kojim okolnostima.
Ukratko, u proteklih 14 godina, osim jedne, kada je Netanyahu bio izvan vlasti, on i Hamas gledali su jedan na drugoga kao na “korisne idiote”, osim što je Hamas nadigrao Netanyahua.
Pogrešne procjene imaju posljedice. Ekstremne pogrešne procjene imaju ekstremne posljedice.
Netanyahu je napravio krajnju pogrešnu procjenu da Hamas nije imao kratkoročne ili čak srednjoročne namjere angažovanja u bilo kakvu veliku oružanu operaciju protiv Izraela, ograničavajući se umjesto toga na povremene raketne napade ili izolirane terorističke akte.
U radijskom intervjuu samo šest dana prije 7. oktobra, Netanyahuov nesretni savjetnik za nacionalnu sigurnost Tzachi Hanegbi rekao je: “Od borbi u maju prije dvije godine, vodstvo Hamasa je odlučilo pokazati suzdržanost i strpljenje bez presedana. Za više od dvije godine nije ispaljena niti jedna raketa pod inicijativom Hamasa iz Gaze. Hamas je vrlo, vrlo suzdržan i razumije posljedice daljnjeg prkošenja”.
Oh, stvarno?
Skoro svaki izraelski zvaničnik na relevantnim položajima vlasti javno je prihvatio odgovornost za svoju ulogu u dopuštanju da se 7. oktobar dogodi na njihovoj straži, uključujući načelnika štaba Izraelskih obrambenih snaga, ministra obrane, šefa vojne obavještajne službe i direktora obavještajne agencije Shin Bet. Otprilike svi, to jest, osim Netanyahua koji besramno nastoji okriviti i baciti ljagu na svakoga osim na sebe.
Kad bi Netanyahu još uvijek imao povjerenje svoje nacije, čak i nakon vojnog debakla, možda bi mogao nastaviti. Ali on to ne čini. Prema jednoj uglednoj anketi koju su proveli istraživači sa Univerziteta Bar Ilan sredinom novembra, manje od četiri posto Izraelaca vjeruje da će im Netanyahu reći istinu o bilo čemu. Pinokio i prosječni šarlatanski televizijski vidovnjak imaju veći kredibilitet od njega.
Sve to objašnjava zašto je Netanyahuu davno davno istekao rok trajanja. Da nedvosmisleno ponovim riječi i osjećaje Lea Ameryja: “Odlazite, da završimo sa vama. U ime Boga, idite”.
Menachem Z. Rosensaft je profesor studija genocida. Predaje na pravnim fakultetima univerzieta Cornell i Columbia. Dugo godina bio je visoki zvaničnik Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC). Autor je knjige “Poeme rođene u Bergen-Belsenu” i više naučnih studija. Aktivno pomaže Memorijalnom centru u Srebrenici na prenošenju istine o genocidu u BiH.
