Ipak, unatoč neizbježnosti, Putinov sljedeći predsjednički mandat bio je u središtu iznenađujuće malo rasprava, uključujući i što bi to moglo značiti unutar i izvan Rusije. To je tim više iznenađujuće s obzirom na to da je Putinov režim nedvojbeno sada nestabilniji nego što je bio ikad prije. Samo od prošlog ljeta Rusija je iskusila iznenadnu pobunu, predvođenu odmetnutom milicijom koja je zamalo krenula na Moskvu; bjesomučne antisemitske nemire te prosvjede u inače mirnim mjestima poput Baškortostana, piše Politico.
Nitko ne može reći što ti događaji najavljuju. Ali jasno je da je rat u Ukrajini pomogao da domaća situacija u Rusiji postane nestabilnija nego što je bila desetljećima, a sve vrste potencijalnih budućih scenarija više nisu nezamislive.
Stoga vrijedi razmisliti o njima. Zapad se može početi pripremati u skladu s tim, posebno u smislu strategije i politike. Znamo mnogo o ruskoj prošlosti i dosta o ruskoj sadašnjosti. Ali što je s budućnošću Rusije? Politico donosi pet scenarija koje bi Rusija mogla doživjeti do kraja Putinova sljedećeg mandata 2030. godine.Prvi scenarij – Procvat demokracije – Vjerojatnost 5-10%
Zašto bi se to moglo dogoditi: Putinovo katastrofalno donošenje odluka u Ukrajini već je imalo nepredviđene povratne učinke, koji će samo nastaviti generirati nezadovoljstvo i više interesa za potencijalne alternative, uključujući potpunu demokraciju. To je bilo tako čak i prije sumnjive smrti Alekseja Navalnog u zatvoru. Iako je Navalni možda bio najistaknutiji vođa demokratskih pokreta u Rusiji, njegovo ubojstvo jedva da je eliminiralo prodemokratsku energiju u zemlji. S preobrazbom Navalnog iz borca u mučenika, takav zamah za demokratsku reformu – čak i demokratsku revoluciju – mogao bi se zapravo početi iznova graditi.
U kombinaciji s drugim prosvjedima koji još traju u Rusiji, ne samo onima koje organiziraju majke i supruge vojnika, sada je moguć iznenadni proboj demokratskog zamaha u zemlji. Bilo bi to ostvarenje Navalnijevog nasljeđa.
Zašto se to možda neće dogoditi: Koliko god mnogi na Zapadu željeli vidjeti puni procvat demokracije u Rusiji – bilo da je vodi Navalnijeva udovica Julija Navalna ili netko drugi – vjerojatnost da se takav scenarij odigra prije 2030. godine je minimalna. I tako je bilo i prije Navalnijeve smrti. Pogledajte samo gdje je Rusija. Ostatak Navalnijeve prodemokratske infrastrukture je zapravo poništen, iskorijenjen Putinovom represijom.
Čak i uz šok nakon Navalnijeve smrti, koji se još uvijek ne smiruje, rusko političko tijelo ionako jedva da je pokazalo interes za liberalnu demokraciju. Umjesto da se pridruže njegovoj stvari, mnogi su jednostavno slegnuli ramenima na Navalnijevu smrt i nastavili sa svojim životima.
Što bi Zapad trebao učiniti: Ako se ovaj scenarij ostvari, Zapad je dužan vratiti se staroj strateškoj osnovi: vjeruj, ali provjeri. Nemojte se previše uzbuđivati zbog demokratskih izgleda Rusije – što je bila pogreška koju su mnogi ljudi na Zapadu učinili 90-ih godina – ali potaknite što možete. Budite otvoreni za ukidanje sankcija i ograničenja cijena ugljikovodika, ali samo u zamjenu za konkretne reforme i kazneni progon dužnosnika iz Putinove ere. Sve to vrijeme nastavite graditi odnose s ruskim susjedima i bivšim kolonijama, zemljama poput Moldavije i Armenije.
Drugi scenarij – Raspad Rusije – Vjerojatnost 10-15%
Zašto bi se to moglo dogoditi: Zamislite da u pozadini razornog rata, nakon stotina tisuća poginulih ruskih vojnika, Rusi masovno prosvjeduju i svrgnu ostarjeli i posrnuli režim. Kaos se širi nacijom, koja se urušava u mješavinu anarhije, teritorijalne fragmentacije i nasilja koje ne ostavlja nijednu regiju i nijednu obitelj netaknutom. Zvuči nategnuto? Razmislite još jednom. To je, naposljetku, upravo ono što se dogodilo u Rusiji kasnih 1910-ih i ranih 1920-ih godina, kada je raskomadano Rusko Carstvo.
To je također ono što smo vidjeli nakon raspada SSSR-a (iako s daleko manje nasilja), kada su nove nacije zatražile svoj suverenitet i to ne samo na mjestima poput Ukrajine ili Kazahstana. Stanovnici Čečenije glasali su za neovisnost, dok su oni u Tatarstanu glasali za ravnopravnost s Ruskom Federacijom.
Može li se to ponoviti? Možda ne odmah. Ali Rusija je i dalje konglomerat od 21 republike, još desetaka regija i još više nacionalnosti s nebrojenim pritužbama prema Moskvi. Što dulje rat traje – i što se te kolonizirane manjine više bacaju u Putinov stroj za mljevenje mesa, odnosno ginu po daleko većim stopama nego etnički Rusi – vjerojatnost takvog scenarija raste. Možda u Republici Čečeniji, njen vođa – sve nezdraviji Ramzan Kadirov – umre na dužnosti, a unutarnja borba oko nasljednika preraste u treći čečenski rat.
Zašto se to možda neće dogoditi: Mnogi ruski analitičari još uvijek smatraju ovaj scenarij nategnutim, s obzirom na Putinov stisak na vlasti. I nisu nužno u krivu; osim Čečenije, nije očita jasna žeđ za potpunom neovisnošću, čak ni u onim nacijama koje prate masakr svojih muškaraca u Ukrajini. Nedavni prosvjedi u mjestima poput Dagestana i Baškortostana, na primjer, nisu se odnosili samo na neovisnost već su uključivali i ekonomske i ekološke probleme.
Što bi Zapad trebao učiniti: Zapad bi trebao ostati fleksibilan i imati na umu da Ruska Federacija nije homogeni entitet. Trebalo bi ohrabriti demokratske snage u cijeloj zemlji, uključujući one koje se pojavljuju u nacijama koje je Moskva dugo kolonizirala, te istovremeno poticati mnogo više govornika jezika poput čečenskog, saha i tatarskog. Također bi se trebao oslanjati na one koji su uspješno čuvali nuklearni arsenal Sovjetskog Saveza tijekom raspada, osiguravajući da se njihova stručnost ponovno primjenjuje.
Treći scenarij – Uspon nacionalista – Vjerojatnost 15-20%
Zašto bi se to moglo dogoditi: Prije godinu dana ideja da bi odmetnička milicija predvođena zapjenjenim nacionalistom mogla zamalo umarširati na Moskvu bila je fantazija. Događalo se to i prije; takozvana “afera Kornilov” iz 1917. godine, pa čak i neuspjeli puč tvrdolinijaša iz 1991. godine pokazali su kako bi potez potencijalno mogao izgledati. Ali pod Putinom se ideja da bi se ruski nacionalisti mogli udružiti i jurišati na Moskvu činila smiješnom.
A onda je prošlog lipnja šef milicije Jevgenij Prigožin učinio upravo to. Iako Prigožinova Wagnerova grupa nikada nije stigla do Moskve, nije to bilo zbog nedostatka prilike – put je bio širom otvoren. Ako je Prigožin išta postigao, onda je to razotkrivanje Putina da izgleda kao car bez odjeće.
Naravno, Prigožin više nije tu. Pretpostavlja se da je to bila Putinova odmazda. Ali svi sastojci koji su potaknuli Prigožinovu pobunu još uvijek su prisutni: frustracija zbog Putinove neuspješne invazije; lišavanje Rusije ljudi i materijala kako bi se nastavila močvara; spiralna nejednakost bogatstva koja je prije lansirala populiste i revolucionare diljem svijeta.
Zašto se to možda neće dogoditi: Ovakav scenarij teško da je neizbježan. Sam Prigožin bio je gotovo jedinstven – kuhar koji je postao oligarh spreman javno raskinuti s Putinovim kabinetom, pa čak i uvrijediti samog predsjednika, dok je cijelo vrijeme stvarao miliciju koja se protegla cijelim svijetom, od Ukrajine do središnje Afrike. U ovom trenutku ne postoji nijedna druga sila koja se može usporediti s Wagnerovom grupom, čiji je velik dio država demontirala i preuzela.
Što bi Zapad trebao učiniti: Ako i kada nacionalistički lik ili kadar zamijeni Putina, Zapad bi trebao nastaviti jačati i širiti sankcije, snižavati gornje granice cijena ugljikovodika, graditi diplomatske i sigurnosne odnose sa susjedima Rusije, posebno onima (poput Ukrajine) izravno na meti ruskih nacionalista – sve je to dio šireg paketa politika. Nazovite to, ako hoćete, obuzdavanjem – politikom koja je pomogla u obuzdavanju sovjetskog ekspanzionizma i mogla bi ponovno pomoći obuzdavanju ekspanzionističke Moskve.
Četvrti scenarij – Tehnokratsko resetiranje – Vjerojatnost 20-25%
Zašto bi se to moglo dogoditi: Prošlo je više od dvije godine od neuspjeha ruske invazije na Ukrajinu, a utjecaj na Rusiju je već očit. A ti će se troškovi, bilo u smislu slabljenja gospodarstva ili spiralnog porasta broja poginulih, nastaviti gomilati. Zbog toga je ideja o unutarnjem krugu dužnosnika Kremlja koji se sastaju s Putinom i obavještavaju ga da cijene njegovu službu i da mu žele dobro u mirovini – drugim riječima kopija svrgavanja Nikite Hruščova 1964. – scenarij koji postaje sve vjerojatniji kako vrijeme prolazi.
Doista, postoji velika vjerojatnost da će se do 2030. u Rusiji pojaviti novi režim. Nova vlada ne bi nužno bila demokratska. Ali vodila bi je malobrojna tehnokratska elita obučena na Zapadu, koja bi počela govoriti mnoge stvari koje zapadni dužnosnici i poslovni ljudi, željni povratka na neku vrstu statusa quo prije rata, vole čuti.
Zašto se to možda neće dogoditi: Uz isprike Isaacu Newtonu, postoji željezni zakon svih autoritarnih režima: diktator na vlasti nastoji ostati na vlasti. Drugim riječima, otimanje kontrole od diktatora poput Putina uvijek zahtijeva znatno više planiranja, energije i resursa nego što je potrebno sadašnjem vođi da osujeti bilo kakvu unutarnju zavjeru. Ako uzmemo u obzir činjenicu da Putin još uvijek ima široku podršku među ruskim dužnosnicima, i nade u svrgavanje u stilu Hruščova teško da su sigurna oklada.
Što bi Zapad trebao učiniti: Ako bi se to stvarno dogodilo, formula politike Zapada trebala bi biti stvarna demokratska tranzicija. Odnosno, Zapad treba biti nepovjerljiv i sve provjeravati. Ako ništa drugo, zapadni dužnosnici trebali bi se sjetiti da je svaki put kada se pristupilo “resetiranju” s Rusijom, Zapad na kraju ispao naivan, kratkovidan ili oboje. Iz tog razloga, sve pozive na ponovno “resetiranje” treba tretirati s velikim skepticizmom.
Peti scenarij – Živio predsjednik Putin – Vjerojatnost 45-50%
Zašto bi se to moglo dogoditi: Ovo je uvijek bio najvjerojatniji scenarij, zar ne? Izuzimajući nepredviđene zdravstvene događaje, a posebno s obzirom na novootkrivenu škrtost SAD-a po pitanju potpore Ukrajini, Putin može gledati na svoj novi predsjednički mandat kao na nešto što će vjerojatno odslužiti u cijelosti, a potencijalno i daleko duže.
I to je razumljivo. Smrću Navalnog, demokratska oporba našla se u rasulu. Ruska ekonomija, unatoč nizu zapadnih sankcija, nije propala, iako je možda postala usporena. Iako Putin nije osvojio Kijev, najgore u ukrajinskom ratu možda je već prošlo, posebno s obzirom na suzdržanost SAD-a da naoruža Ukrajinu. A u usporedbi s američkim predsjednicima, sa samo 71 godinom, Putin još uvijek ima (relativnu) mladost na svojoj strani.
Zašto se to možda neće dogoditi: Putinov stisak moći i dalje se čini jakim – ali postoji mnogo čimbenika koji će njegov sljedeći mandat učiniti daleko drugačijim, a potencijalno i mnogo težim, od bilo čega što je ranije prošao. Uzmite ekonomiju. Iako je Putin do sada uspio izbjeći sankcije protiv Rusije, gospodarstvo u cjelini očito ide prema stagnaciji i rastućoj inflaciji. Istodobno su Putinovi pogrešni koraci već rezultirali zapanjujućim brojem žrtava u Ukrajini. Bilo koji sastojak bio bi dovoljan da ugrozi bilo kojeg vođu, bez obzira koliko autoritaran bio. Izlazak iz škripca stavit će Putinov diktatorski alat na kušnju više nego ikad prije.
Što bi Zapad trebao učiniti: Pojačati pritisak, gdje god i kako god može. Nastaviti i pojačati sankcije, uključujući protiv trećih strana, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati koji pomažu Moskvi da zaobiđe sankcije. Ojačati ograničenja cijena ugljikovodika, koja su već iscrpila prihode ruske države, te potpuno zaplijeniti svu zamrznutu imovinu Ruske središnje banke. Produbiti partnerstvo s onima na periferiji Rusije, posebno što se odnosi na poticanje demokratskog razvoja.
I možda najviše od svega, shvatiti da će se sve dok Putin bude na vlasti ruski neizazvani rat u Ukrajini nastaviti, s prijetnjama daleko šireg rata,piše Index
