U brojnim studijama i knjigama, čiji su se autori pozivali na ove ili one tajne dokumente, dokazivalo se otada da je te večeri Sergej Jesenjin ubijen, a potom obješen. Zvanično to nikada nije potvrđeno.
Nije bila tajna da je ekscentrični mladi poeta vodio buran život, ali ni to da je sovjetsku vlast kritikovao koliko je otvoreno mogao. Samo godinu dana prije Jesenjinove smrti 14 njegovih prijatelja, kolega i pjesnika bilo je privedeno na ispitivanje od strane GPU-a (tajne policije) koji su u to vrijeme stalno pratili poslove stvaralačke inteligencije.
Jesenjin te iste godine piše pjesmu “Zemlja nitkova” u kojoj govori o ništavnosti revolucije i o tome kako je svako ko je na vlasti lopov i prevarant. To u Rusiji njegova doba nije moglo da prođe nekažnjeno.
Glavni adut priči o samoubistvu Sergeja Jesenjina jeste pjesma koju je pisac ostavio za sobom “Doviđenja druže, doviđenja”. Uveliko se pričalo da je Jesenjin ovu pjesmu napisao sopstvenom krvlju, iako ekspertiza krvi nikada nije urađena.
Ovako glasi pjesma:
“Doviđenja, druže, doviđenja
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.
Doviđenja, bez stiska, bez glasa,
Ne tuguj mi, stuštenih obrva –
Nije novo mreti prije svog časa,
Al ni život nije novost prava.”
Pjesmu “Doviđenja druže, doviđenja” Jesenjin je veče pred smrt dao svom prijatelju Volfu Erlihu koji se te večeri, sa još dvoje ljudi, našao u Jesenjinovoj sobi. Pjesnik je papir sa pjesmom ubacio u džep kaputa svog prijatelja i rekao mu da ne mora da žuri sa čitanjem, da pjesma ne govori o njemu, te da je natenane sutra pročita.
Erlih je na pjesmu potpuno zaboravio, tvrdio je kasnije u svojoj knjizi. U svom tom metežu, piše, nije bio svjestan da u svom džepu nosi jedan od ključnih dokaza za Jesenjinovo samoubistvo. Tek ju je dan nakon smrti pjesnika predao policiji.
Na mjesto ubistva izašao je inspektor Garbov koji je zapisao potpuno neprofesionalni izvještaj. Nedostajali su ključni detalji, poput izgleda prostorije, razbacanih stvari, doktorskog izvještaja… Uprkos svemu tome, Garbov je odmah konstatovao da je riječ o samoubistvu, iako mu je nedostajao upravo dokaz koji je mogao vidjeti tek dan kasnije – ova pjesma, piše Kuš!
Ne oproštaj od života, već od dragog druga
Ono što dodatno komplikuje situaciju jeste ta činjenica da Jesenjin ovu pjesmu zapravo ni nije napisao tačno pred smrt. Ona je nastala pola godine ranije i u drugoj verziji. Jesenjin ju je napisao na ljeto 1925. godine na Kavkazu, gdje ga je zatekla vijest o smrti njegovog prijatelja Alekseja Ganina.
Ganin je takođe bio pisac, koga je sovjetska vlast 1925. godine streljala, zajedno sa još 13 ljudi, pod optužbom da pripadaju Odredu ruskih fašista. Istina je da je vlasti najvjerovatnije smetao manifest koji je Ganin sačinio i objavio u jednim ruskim novinama. Tekst “O miru i slobodnom radu” otkrivao je Ganinove poglede na komunizam koji se nisu baš poklapali sa pogledima partije.
“Iza svih riječi komunizma o slobodi, jednakosti i bratstvu naroda stoji smrt i razaranje, razaranje i smrt”, pisalo je u manifestu. Ganin je ubrzo uhapšen, a potom i streljan.
Kada je čuo za Ganinovo ubistvo, Jesenjin je napisao ovu pjesmu, koja je u originalnoj verziji imala pet strofa, a ne samo navvedene dvije. U dužoj verziji, kao i u kraćoj, bilo je jasno da je u stihovima pjesničko lice ne oprašta od života, već od svog dragog druga.
Pjesma koja je bila ključni dokaz za Jesenjinovo samoubistvo vremenom je postala trag za one koji vjeruju da je “ruski dječak” zapravo ubijen. Istraživačima je bilo čudno to što se Erlih tek dan kasnije sjetio pjesme.
Kao neko ko je Jesenjinu pomagao oko objave njegove poezije, Erlih je za ove stihove vjerovatno morao i ranije da zna. Uz to, on je radio za GPU, rusku tajnu policiju koja je u to vrijeme pod budnim okom držala inteligenciju. Naročito onu koja je prijetila da se odmetne od sovjetske propagande.
Jesenjin je sahranjen 31. decembra 1925. godine na moskovskom Vaganjkovskom groblju. Neposredno poslije pjesnikove sahrane, objavljena je njegova pjoema “Crni čovjek”, koja je u javnosti senzacionalno odjeknula, ali i naišla na žestoku ideološku kritiku. Ocijenjena je kao nastavak prethodne “ozloglašene” knjige “Kafanska Moskva”. Dogmatičari su u ovoj poeziji vidjeli defetističko raspoloženje, individualizam u vrijeme kolektivizma, huliganstvo, pijanstvo, nevjericu u svakodnevicu.
“Na “jesenjinštinu” treba ispaliti pluton”, grmio je ideolog boljševičke partije Nikolaja Buharin, koga su slijedili mnogobrojni publicisti i pisci.
Jesenjinove knjige gotovo preko noći nestale su iz biblioteka, zatvoren je i njegov muzej u Moskvi, a njegovom sinu Konstantinu predlagano je da promijeni prezime.
Čitave tri decenije ime i stihovi pjesnika – velikana bili su gurnuti u stranu, u zaborav. Do preloma je došlo tek poslije Staljinove ere, kada je odluku o objavljivanju njegovih zbirki donio – Centralni komitet! Tada se dogodio presedan koji je mnogo govorio: na poziv na pretplatu za sabrana djela, u knjižarama širom države odazvalo se čak deset miliona čitalaca, prenosi “Telegraf“.
