Kada je Britanac Džon Bostok (62) iz Edžbastona u Birmingemu tokom epidemije koronavirusa poželio da prvi put poslije 25 godina sredi cijelo imanje, nije ni slutio da će pola kilometra od kuće pronaći nešto što će ga ostaviti bez riječi, piše “Objektiv“.
Džon je rjiešio da upotpuni iznenadno slobodno vrijeme usled karantina sređivanjem kuće, a onda je pomislio: “Zašto ne bih sredio cijelo imanje koje i nije malo?”.
Tako je metar po metar išao sve dalje od kuće pronalazeći sve i svašta u travi, žbunju i grmlju, sve dok nije došao skoro do kraja imanja.
Kada je sredio prostor u maloj šumi, naletio je na prizor koji ga je potpuno zbunio – uklonivši otrovni bršljan sa nepoznatog gvozdenog portala visine skoro četiri metra, za koji nije ni znao da tu postoji, na njemu je primijetio nečije kosti i zube.
– Bilo je na stotine sitnih kostiju i zuba. Odmah sam primijetio da nisu ljudski ostaci. Samo mi nije bilo jasno o čemu se radi i kako je moguće da 25 godina nisam primijetio da to imam na imanju. Jeste da ga je bršljan prekrivao, ali bio sam zbunjen kako i pored njega nisam ništa vidio prije – rekao je Bostok, prenosi Miror.
Kao dobar poznavalac umjetnosti, zaključio je da je to gotički stil svojevrsnih vrata unutar imanja. Malo se raspitao u kraju i opštini da li iko išta zna o portalu prekrivenom životinjskim zubima i kostima, a onda je ushićenost zamijenio očaj i neraspoloženje.
Džon Bostok prvo je bio zapanjen i tužan zbog istorijata ove konstrukcije, ali sada je ponosan što je ima na svom imanju, Foto: SWNS/MatthewLofthouse printscreen
– Još prije tri vijeka, na ovom mjestu gajile su se određene vrste goveda i drugih životinjskih vrsta. Svaka od tih životinja korišćena je za neki rad, a kad bi prestala da služi svojoj svrsi, mještani bi je ubijali i kasapili. Kako sam veliki ljubitelj životinja, ova informacija me je dotukla. Razmišljao sam da pozovem nekoliko radnika i da ta gvozdena vrata izvučemo iz zemlje i bacimo sve. Predomislio sam se jer sam pomislio da je sve nasljeđe istorije, jedan dokument vremena – rekao je Džon.
Njegova unuka otišla je istog popodneva do konstrukcije u dnu imanja i slikala ju je za potrebe društvenih mreža. Ubrzo su se javili neki ljudi smatrajući da je to što oni imaju od velikog umjetničkog značaja.
– Dolazili su nam potom iz Nacionalnog istituta za javno blago izražavajući svoje oduševljenje onim što imamo. Na kraju su mi i neki kolekcionari nudili lijep novac za konstrukciju. Nisam poklekao. Ostaće ovo u dnu imanja i poslije mene. Koliko god da sam bio tužan zbog toga kako su i zašto nastala ova vrata, neću ništa dirati – zaključio je Bostok.
