Voda iz mora i okeana, kao i svaka druga voda, gubi se isparavanjem, a so ostaje rastvorena i čini preostalu vodu sve slanijom.
Dio okeanske soli se takođe proizvodi procesima kao što su hlađenje magmatskih stena Zemljine kore ili trošenje stijena i sedimenata na dnu okeana. Izvori soli su i čvrste i gasovite supstance koje izlaze iz Zemljine kore podvodnom vulkanskom aktivnošću.
Pored prirodnih pojava i procesa, na hemijski sastav morske vode utiče i život u moru. Morski organizmi koncentrišu i izlučuju mnoge hemijske elemente i utiču na njihovu koncentraciju u moru, ali nijedan organizam ne uklanja natrijum hlorid (kuhinjsku so) iz vode.
Udio soli u moru naziva se salinitet, a izražava se u gramima po kilogramu (g/kg), ili u dijelovima na milion (‰). Prosječna slanost mora i okeana je 35%. Slanija su ona mora koja primaju manju količinu padavina, imaju manji dotok rijeka i intenzivnije isparavaju.
Baltičko more ima najniži salinitet, samo 6%. Nivo soli u moru danas je toliko visok da morska voda nije za piće, ali to ne znači da se ne može koristiti u druge svrhe. Iz jednog litra morske vode može se dobiti oko 35 grama kuhinjske soli.
So u moru olakšava plivanje i zadržavanje na površini, zbog čega je učenje plivanja u moru mnogo lakše nego u bazenima. Ljekovita svojstva morske vode zbog soli i minerala kojima je bogata poznata su od davnina i nisu izgubila na značaju ni danas, prenosi Krstarica.
